Tvrdim da bi srpska istorija, a posledično i sadašnjost, bile neuporedivo podnošljivije da je Srbija počem imala bolje – ne političare, kako ćete, bezbeli, pomisliti – nego istoričare.

A nije da i u toj stvari – kao i u mnoštvu drugih nije imala šansu koju je – kao i mnoštvo drugih – olako prokockala.

Kao što je – u istorijskim razmerama juče – inertna i mitomanska Srbija udruženim snagama (svih) političkih čaršija osujetila Đinđićevu viziju ljudskije budućnosti, tako su političke elite poslednje četvrtine XIX veka, a i kasnije, svesno odbacivale realističko, na činjenicama zasnovano, viđenje srpske prošlosti Ilariona Ruvarca i po kratkom postupku ga prekrile zaboravom, a da otac Ilarion (bio je monah) nije živeo u Austrougarskoj, ne treba sumnjati da bi ga – kao i Đinđića – prekrile i crnom zemljom.

Od toga vremena srpskom istoriografijom haraju sledbenici glavnog Ruvarčevog oponenta, Pantelije Srećkovića, koji za činjenice ič nije hajao, nego je srpsku istoriju pisao metodom što je babi milo to joj se i snilo.

Danas ćemo se osvrnuti na jednog od vodećih nastavljača Pantelijinog lika i dela, Miloša Kovića, docenta na katedri za istoriju i kolumnistu „Politike“ koji je, ako mene pitate, džaba straćio godine na zicflajšarenje i studiranje jer je „nauku“ koju sistematski podastire sluđenoj javnosti bez po muke, u veselju i uz mlako pivo mogao naučiti ispred svake zadružne prodavnice.

Elem, potegao juče Ković pa u „Politici“ publikovao tekst „Po(ru)ke iz 1999“ koji ćemo ovde dajžestirano analizirati. Srbija je, piše docent, „zaokupljena“ prezidencijalnom kampanjom „ostala zatečena osamnaestogodišnjicom od početka napada NATO na SR Jugoslaviju koji „u ukupnoj srpskoj istoriografiji“ – ma šta to bilo (prim. S. B.) – ima važnost sličnu početku agresije Austrougarske na Srbiju“.

E sad, takozvanim „običnim“ ljudima je dopušteno da istorijska zbivanja posmatraju emotivno i subjektivno, ali istoričari od zanata, naučnici, ne bi smeli tako da postupaju, a još bi manje smeli da se – kao što to Ković čini – uvlače u dupe narodnoj prostoti i populističkim političarima i da nacionalnu istoriju srozavaju na nivo nacionalističke ideologije. Ako je razumljivo što se „običan“ čovek „ljuti“ na austrougarsku agresiju, istoričar ne bi smeo da previdi i prećuti prethodnu decenijsku agresivnost Srbije prema Austrougarskoj, kao što ni „bombardovanje i proterivanje“ 200.000 Srba“ ne bi smeo da istrže iz istorijskog konteksta i da ga predstavlja kao nešto „ničim izazvano“. Mogao bih o Kovićevim istoriografskim (re)konstrukcijama napisati još mnogo toga, ali budući da kuburim sa karakterima, zainteresovane upućujem na čitanje integralnog teksta u kome će naići i na Kovićevo epohalno „otkriće“ da je bombardovanje Srbije na Rusiju imalo isto dejstvo kao aneksiona kriza iz 1908-1909. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari