Nadgrobni život 1

Osvanu utorak, dan za novu rubriku u Famoznom, nazovimo je Jeretičke priče, koju ćemo ovoga puta posvetiti sumornim smatranjima na temu nadgrobnog života u Srbiji, zemlji u kojoj – kako juče apsolvirasmo – zakoni seljačkog aparthejda važe i sa one strane groba.

Godinama sam lupao glavu zašto u drugim zemljama, po kojima besne podele i borbe za plen ništa manje od srpskih, sve ipak bolje funkcioniše i na kraju sam dokonao da to ima itekakvih veza sa odnosom prema zagrobnosti.

U Srbiji, recimo, čovek, ako nije na vlasti, to jest u situaciji da deli brašno i zejtin, neće o sebi čuti lepu reč sve dok ne umre ili ne bude ubijen. Setimo se samo zagrobnog slučaja Aleksandra Leke Rankovića od koga su u dok je bio u nadgrobnom životu – osim nekolicine div junaka – svi bežali kao đavoli od krsta, da bi mu sutradan po stupanju u zagrobni život u desetinama hiljada pohrlili na sahranu. Ništa manje „znakovit“ je i slučaj Zorana Đinđića. Dok je Đinđić bio živ, svako je siroče iz obeju velekasabskih čaršija i mahala – i kitajgorodske i euromahalske – na njega osipalo i drvlje i kamenje, a većina njegovih saradnika je udarnički poturala klipove u točkove njegove revolucije, da bi se posle streljanja, na Đinđićevoj sahrani, pojavile bajagi duboko ožalošćene stotine hiljada.

Treba li uopšte pominjati slučaj druga Tita, prema kome se, ionako masovna i vatrena ljubav dodatno rasplamsala i od koga se očekivalo da najviše da od sebe, tek kada je umro. Seća li se još neko krilatice „I posle Tita – Tito“. Držim da je dobro što je lansirana osamdesete godine, jer da nije, smeo bih se opkladiti da bi demokratski nastavljači sopstvenih nedela sakriveni iza Đinđićevih dela u opticaj pustili parolu „I posle Đinđića – Đinđić“.

Ovako su bili prinuđeni da se ograniče na bledunjave poskočice tipa „Nastavićemo Đinđićevim putem“, osnovaćemo Đinđićevu stipendiju, i nagradu za mladog oratora, mi ćemo se baviti palamuđenjem muljavinama i lopovlucima, a Đinđić neka iz zagrobnosti, energičan kakav je, pozavršava sve što treba da bude završeno.

Imamo li to na umu, da li je onda – pitam ja vas – nešto čudno što su „demokratske promene“, prepuštene na brigu mrtvom Đinđiću, prošle slično Jugoslaviji prepuštenoj na staranje još mrtvijem Titu. Eto uzgred tajne zašto u gorepomenutim zemljama, uprkos tamošnjim srpskim podelama, animozitetima i borbama za plen, stvari ipak bolje funkcionišu, naprosto zato što tamo poslove – kakvi god bili i kako god bili obavljani – obavljaju živi, dočim se mrvi ostavljaju na miru. A eto uzgred i objašnjenja zašto živi u Srbiji žive kao da su (klinički) mrtvi.

Zato što se u pomenutim zemljama ne očekuje da mrtvi završavaju poslove koji moraju obaviti živi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari