Krajem meseca napuniće se eto sto sedam godina od „majskog prevrata“ tokom kojeg su zaverenici masakrirali kralja Aleksandra i kraljicu Dragu. Ovo vandalsko krvoproliće (koje će postati gotovo pa paradigma srpske politike) vremenom je romantizovano i pretvoreno u malograđansku sapunsku operu. Na tu temu su pisane drame i snimane TV serije.

A režimska je istorija (postoji li ovde neka druga) besmisleni pokolj predstavila maltene kao patriotski čin. Počinioci zverstva su poznati. Nisu se nešto naročiti ni sakrivali. Dugo vremena nakon prevrata bili su sive eminencije u kraljevini na čiji je presto došla konkurentska dinastija Karađorđevića. Onda su, jedan po jedan, i oni premetali svetom, a kolovođa – Apis – ostao je uzor mnogim ovdašnjim kabadahijama. Prava pozadina dvostrukog kraljeubistva, međutim, nikada nije otkrivena. Priča o narodu i oficirskom koru skandalizovanom kraljevom ženidbom udovicom, nerotkinjom pride, ne pije mnogo vode. Ovdašnji vlastodršci – počev od Karađorđa i Aleksandrovog pradede Miloša – pa do skorih dana, izlagali su narod neuporedivo većim iskušenjima i poniženjima, pa nikom ništa.

Evropa je posle atentata Srbiji uvela sankcije i zemlja se, prezrena i odbačena od civilizovanog sveta, našla u dubokoj i zasluženoj izolaciji. Ovo vredi pomenuti poradi onih koji idealistički gledaju na period od 1903. do Balkanskih ratova. Sada, posle toliko godina, nije zgoreg pozabaviti se istorijom političkih ubistava u Srba. Prva stvar koja pada u oči – jeste da ih je veoma mnogo za ovako malu zemlju. Zvanična povest uglavnom beleži smrti kraljeva, premijera i značajnih političara, dočim prećutkuje gotovo redovne pred i postizborne pokolje u knjaževini, kraljevini i sada – progresu hvala – demokratskoj republici. Izgleda da je nasilje ugrađeno u sam temelj moderne srpske politike. Na samom početku, imamo Karađorđa čije je ubistvo naručio kum mu, knjaz Miloš. Koji je, lukav kakav je bio, uspeo da umre u krevetu. Što njegovom unuku, prosvećenom knjazu Mihailu, nije pošlo za rukom. Kao ni Aleksandru i Dragi. Kao ni njegovom imenjaku, Aleksandru Karađorđeviću. Josip Broz, po mnogo čemu sličan knjazu Milošu, takođe je, posle mnogih peripetija, zamakao iz bolničke postelje. Ali je već Slobodan Milošević umro u zatvoru. Sto godina posle „majskog“ prevrata, Zoran Đinđić je ubijen hicem iz snajpera. Bogu hvala, sada smo demokratska država, pa se – tvrde – takve stvari više neće događati. Sa čim se neki korisnici FB-a ne slažu, pa prete ubistvima svima koji im se politički ne sviđaju. Zajednička karakteristika nabrojanih srpskih političkih ubistava jeste da su sva nerasvetljena ili polurasvetljena. Bilo bi jako dobro da se aktuelne, jevropske i demokratske vlasti, angažuju oko rasvetljavanja poslednjeg atentata, onog na Zorana Đinđića. Snajperista i snajperistina logistička podrška, istina, čame u zatvoru. Ali stvarni inspiratori atentata, ne samo da su na slobodi nego su nekako nedodirljivi, pomalo uvređeni što nisu na vlasti i što se retko pojavljuju na televiziji. Ako stvarno postoji volja da buduća srpska istorija ne bude serija umrlica i nekrologa, valjalo bi da organi pravne države prionu na posao i otkriju celu istinu o Đinićevom ubistvu. Inače, biće bolje da državotvorci uvek uza sebe vode po nekog Slavka. Da bi mogao da im kaže: „Mirko, pazi, metak!“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari