Svaki put kad Vladeta Janković da intervju, to bude mali praznik slavskopojasne demokratije pa sam zato – videvši da je blagoizvoleo dati intervju nedeljniku Nedeljnik – ….

… ranom zorom pohitao na trafiku da kupim primerak i da se iz prve ruke obavestim šta Vladeta sanja, šta mu se događa, da li je počeo da uvažava realnost ili je još uvek u nadrealističkoj fazi.

Kao što se moglo i pretpostaviti, tema intervjua behu “tekovine petog oktobra” – i “sve što se kasnije desilo sa nacijom” – a Vladeta je, elokventan kakvim ga je Bog sazdao, dao sve od sebe da srpskom narodu i senatu podastre svoju (ipak) nadrealističku verziju burnih revolucionarnih zbivanja i na samom početku razgovora ustvrdio da je “petog oktobra 2000. narod Srbije u osnovi obavio ono što se u nekim drugim zemljama dogodilo 1989 – učinio je kraj komunizmu”, mada se ja sa tim ne bih složio jer sam čvrsto uveren da je srpski narod posle petog oktobra samo zamenio petokrake dvoglavim orlom, dočim je, uprkos slabašnim pokušajima da se nešto promeni (žestoko, inače, opstruiranim upravo od strane Vladetine stranke) sve drugo ostalo manje-više isto u šta ćete se i uveriti kada jednog, ne tako dalekog 5. marta, na stadionu JNA bude upriličen slet. Sve ide u tom pravcu.

Vladeti je ipak bila ka Vladetina – pardona vladikina – kada je nešto kasnije rekao da je “kada je reč o odgovornosti za izneverena očekivanja, danas teško uperiti prst na bilo koga”, s čim se slažem, ali isključivo zato što bi za tu rabotu trebalo najmanje dvadesetak hiljada prstiju, od kojih bi mnogi bili upereni u opskurante iz DSS-a, među koje – da ne bude zabune – Vladetu ne ubrajam, on je čovek na svom mestu, samo je imao peh da mu Koštunica svojevremeno, kao i mnogim drugim, krišom naspe salguz u kafu.

Al ne lezi vraže! Samo što je rekao da se ni “na koga ne može uperiti prst”, Vladeta skače sam sebi u usta, nišani prstom i krivicu za “izneverana očekivanja” svaljuje na sinergiju “spoljnih sila, Udbe i (u dobroj meri) naše mentalitetske nedostatke”. Ništa mi, kad to pročitah, ne bi jasno. Ako su “strane sile”, da kažemo, bile van kontrole postpetooktobarskih vlasti, nije li Udba – kao i sva druga ministarstva sile – dopala DSS-ovih šaka i nije li Vladetin šef i ahbab na sve načine sprečavao smenu Radeta Markovića – tada šefa Udbe, sada zatvorenika – koji Bog sami zna šta je “na brdu” radio, ali svakako nije radio ništa korisno po demokratiju. Ostalo je, kako se to kaže, istorija, ali ne opšta, nego istorija srpskog rokenrola, jer je za šefa Udbe nešto kasnije postavljen Rade Bulatović – čovek koji je namakao pare za prvi singl Idola – potom se Bora Čorba učlanio u DSS, a Idoli su se udomili kod JexS-a Tadića. Kužite li, stari moji. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari