Elem, Kiš izaziva polemike i dvadeset i više godina posle prerane smrti. Đavo mi nije dao mira, pa sam se i u jednoj od ovih kolumni uključio u to zamešateljstvo, što, konačno, uopšte nije loše. Dođe mu to kao mali „odušak“ od rutinskog komentarisanja političkih brljotina. Kad smo već kod Kiša, setih se majke svih ovdašnjih polemika, one nastale oko „Grobnice za Borisa Davidoviča“. Mlađi cenjeni publikum ne može ni da zamisli onovremeni golemi SFRJot koji je mesecima brujao i sa povišenom pažnjom pratio građanski rat između Bulatovića, Jeremića i inih sa jedne i Danila Kiša sa druge strane. Držalo se tada do kulture. Sada je takvo vreme da eventualni sukob književnika, makar vođen heklerima i bojevom municijom, ne bi dobio više od stupca u crnoj hronici. Kraj književnosti, pa to ti je.


Ja sam, dakle, ovde nakuckao nekoliko redova o tome da čitanje literature kroz ideološke naočare nije dobra rabota, bez obzira koliko „dobra“ bila ideologija. Načelno, protiv feminizma nemam ništa, neka se ženice bore za svoja prava, samo mi se činiti da su filozofije i ideologije fokusirane na pol nekako polovične. No, partikularizam je usud svih ideologija. Tačnije: usud ovog čemernog vremena u kome živimo.

Ideologija, naime, imaju tu lošu stranu da stvari i pojave ne posmatraju onakve kakve jesu, nego da sve oblikuju u skladu sa postulatima ove ili one ideologije. Tako je i moja drugarica Tanja Rosić zaključila da sam u mom romanu Looney tunes opisao počivšu koleginicu po peru, Biljanu Jovanović, što je bila senzacionalna novost za mene. Sticajem okolnosti, naime, Biljanu Jovanović nisam poznavao, ali ništa pod milim Bogom protiv nje nisam imao, niti mi je padalo na pamet da je opisujem. Opisivao sam ja neke stvarne ličnosti, nije da nisam, ali sam to uvek činio pod njihovim pravim imenima ili upotrebljavajući veoma prepoznatljive nadimke. Pretpostavljam da je Tanja prepoznala Biljanu Jovanović u potpuno fiktivnom liku gospođe Ivanić – drugih ženskih likova mislim da u romanu i nema – i eto ti zamešateljstva. Koga ne bi bilo da čitaoci – bez obzira na nacionalnu, versku i svaku drugu pripadnost – više veruju piscima nego svojim ideologijama.

To je, ukratko, bila i poenta mog „uključivanja“ u polemiku. Ako već treba odvojiti državu od crkve, nije loše državu odvojiti i od književnosti, što je stvar za koju smo se izborili. I to, izgleda, previše. Naša država je toliko odvojena od književnosti, umetnosti uopšte, da na te trice i kučine i ne pomišlja. Sve nešto mislim, valjalo bi onda od literature odvojiti i ideologije. Jer gde god je mnogo ideologije, nedostaje sloboda. A tamo gde nedostaje sloboda, književnost se pretvara u inženjering, laž i malu privredu. I – uopšte – dolazi do mnogih „nepravilnosti“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari