Da nekim slučajem ne postoji, Demokratsku stranku Srbije trebalo bi izmisliti. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog ravnoteže u kosmosu.

Jeste da su „legalisti“ spali ispod cenzusa, ali su još živahni i još snevaju o povratku na vlast. Živo me je, naime, interesovalo kako će ta plemenska zajednica reagovati na po nas nepovoljnu presudu MSP – takve situacije su pravi anabolik za dssovce – i pokazalo se da nisam morao dugo čekati. Vrhovno dssovsko biće se, očekivano, nije oglasilo, ali je zato na teren istrčao potpredsednik Samardžić i izjavio da zbog katastrofalne politike prezident Tadić i njegova svita treba da daju ostavke. To me je podsetilo na dan kada je Zoran Đinđić ubijen. Tada je – ako me sećanje dobro služi – prva Fiškalova reakcija bila predlog da se formira koncentraciona vlada. Pa dobro, nešto mislim, može li se u ovoj zemlji dogoditi ikakva tragedija, a da legalisti ne zacvile i ne zatraže povratak u kabinete.

S druge strane, Samardžićje apsolutno u pravu. Kosovska politika ove vlade ne može se opisati nikako drugačije nego kao katastrofalna. Ako je za Koštuničine vlade pristup kosovskom problemu bio kombinacija konceptualizma i špageti vesterna (bedževi „Kosovo je Srbija“, prepadi na vozove i trafike), Tadićeva politika – pod „nepristojno“ vidljivim Ćosićevim uticajem – mogla bi se definisati kao donekle upristojena Grand parada. U suštini, ona nije ništa drugo do jošjedna inkarnacija potpuno izanđale populističke matrice. Kao i prethodne, istina mnogo destruktivnije, i Tadićeva je politika manipulisala iluzijama, pre svega upumpavanjem neosnovanog optimizma i insistiranjem na jošneosnovanijoj principijelnosti. Ni jednog jedinog momenta građanima nije saopšteno činjenično stanje, dok se istovremeno podgrevala nada da će se – koliko sutra – Kosovo vratiti u okrilje majčice Srbije. Spoljni ministar i njegovi ministranti leteli su po zemljama drugog i trećeg sveta, davali intervjue i kao papagaji ponavljali „nikada nećemo priznati Kosovo“, potpuno, kako se čini, nesvesni činjenice da ta rečenica nije nikakva politika nego parola ili lični stav. Sve je to za rezultat imalo dodatnu psihotizaciju „širokih narodnih masa“, a najveće žrtve bili su kosovski Srbi i drugi nealbanci koji su se našli u procepu između neprijateljski nastrojenih Albanaca i srpskih muvatora, mešetara, srebroljubivih nacionalmistika i die hardsa. Stvar se dodatno pogoršala kada je utihnulo fingirano zveckanje ruskim oružjem i Tadiću nije preostalo ništa drugo nego da, opet sasvim predvidivo, izjavi „da je ovo teška odluka za Srbiju“. Ulažući ogromnu energiju u „odbranu suvereniteta“ (koga na Kosovu nema od 1999) ova je vladajuća garnitura potpuno zapostavila poslove u preostatku Srbije koja je zapala u siromaštvo i u jednom momentu umalo nije potpala pod vlast tajkuna i huligana. Treba li Tadićda posluša šmitovca Samardžića i da da ostavku? Nipošto! A zašto? Zato što su i on i njegova vlada, uz sve manjkavosti, najbolja moguća opcija za dugi niz godina. Jer, da su na vlasti Koštunica i Samardžić, Beograd bi sutra goreo. Eto zašto!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari