Danas ćemo već znati šta će biti: da l’ će se paraf pretvoriti u potpis, il će biti referenduma – te divne naprave za izbegavanje političke odgovornosti. Mi smo, braćo i sestre, u poslednjih četvrt veka imali poveliko i uglavnom loše iskustvo sa referendumima. A naši referendum-mejkeri su baš potuljeni svati. Oni tako vešto sroče referendumsko pitanje da je poštenom čoveku prosto nemoguće da ne zaokruži odgovor koji politička elita očekuje od njega.

Ovakvo otprilike: Da li hoćete da Srbiju okupira intergalaktička sila koja će vas ubijati, trovati, vešati, uništavati vaše svetinje i jesti vaše pse, ako hoćete, zaokružite DA. U suprotnom, zaokružite NE. A to što smo mi – referendum-mejkeri – malčice i slagali – big dil, učinili smo to iz patriotskih pobuda, uostalom, ako niste zadovoljni posledicama referenduma – ko vas šiša, da ne upotrebimo i težu reč! Sami ste tako glasali! Izrazili ste svoju demokratsku volju. Šta ste tražili, to ste i dobili. Demokratija, bato.

I fakat – jeste! Demokratski poredak u rukama autoritarnosti i populizmu sklonih vlasti dušu je dao za najmračnije manipulacije. Ovo bi – u najkraćim crtama – bila i tema prošlog Utiska nedelje u kome su gostovali Marko Blagojević, Cvijetin Milivojević i Jovo Bakić. Vukadinovića, za divno čudo, nije bilo. V čjom djelo? Da nije pukla tikva? Ne znam! Neće to Vukadin tek tako oprostiti Olji. Tim pre što se prethodne nedelje pojavljivao i na ringlama tehnološki naprednijih šporeta.

I – kakav mi je utisak? Solidan, moram reći. Svi su učesnici govorili razložno, bez buke i besa, s prihvatljivim minimumom upadanja sagovorniku u reč. Da li smo pak saznali nešto novo? To nismo. Nismo, doduše, ni mogli jer niko od gostiju nije, kako se to kaže, državnik, niti je „blizak dobro obaveštenim izvorima“. Gospoda su iznela svoje poglede na problem, odvagali šta se ovim dobija, a šta se onim gubi, da l’ je bolje potpisati ili je pametnije ne potpisati. Šta ja mislim o tome? Rekao sam već: mislim da je u suštini potpuno svejedno! A zašto sam toliki defetista? Sad ću da objasnim.

Bilo da se Kosovo koliko sutra izvini Koštunici i da se pokajnički vrati u okrilje Srbije, bilo da ga Srbija prekosutra prizna, nakaradni politički sistem u Srbiji (i sva zla koja proizilaze iz njega) ni za jotu se neće promeniti. Taj sistem je – bez obzira ko je na vlasti – sposoban samo za proizvodnju kriza, poluvanrednih stanja i distribuciju brašna i zejtina. Da ne dužim, da bi stvari pokrenula u bilo kom dobrom smeru, Srbija treba da promeni samu sebe, a ne okolni svet.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari