Peti element (8) 1

Evo primera. Andrić mi je najmanje sto pedeset puta tokom naših šetnji rekao da jedinom virtuoznom, jedinom dostojnom zapisivanja (i objavljivanja) smatra svoju prostoproširenu rečenicu svi smo mi mrtvi, samo čekamo red za sahranu…

… ja sam to prvih dvadesetak puta iz pristojnosti saslušao, ali sam posle toga najmanje sto trideset puta došao u iskušenje da mu saspem u lice more nosite se u tri lepe pizde materine, Andriću, tu rečenicu je napisao Selimović, ne vi, Andrić, ali to nikada nisam učinio, ne zato što sam se ustezao, nego zato što je Andriću tehnički nemoguće reći ništa što on ne želi da čuje.

Kad god bih, recimo – pričao sam ti već o tome – pročitao neku tvoju uspelu rečenicu (što je, ruku na srce, retkost) odmah bih pomislio, reče Stojković kroz hihot – gle, jedna Kaloperovićeva rečenica koju pre njega nije napisao Andrić, da bih već sledećeg trenutka pomislio da ju je Andrić zacelo napisao pre tebe, pa je nije objavio iako se nosio mišlju da je napiše, ali se nije usudio, jer da ju je zapisao u Crnu svesku – i objavio , objasni Stojković – time bi razotkrio svoj modus vivendi i operandi pa bi iskusnom čitaocu odmah bilo jasno da je on, Andrić, duboko u svom urgrundu, hibrid Schopenhauera i Tozovca, mešanac Prometeja i grnčarskog kalfe, možda i nešto još mešovitije, a teološki potkovanim čitaocima – kakvi su, doduše, u Srbiji oduvek bili retkost – ne bi.

Siguran sam, promakle sličnosti između biblijske parabole o grnčaru u čijoj je isključivoj vlasti hoće li od istog kala napraviti žrtveni pehar ili noćnu posudu i moje parabole – ovog sam je trenutka smislio – o Andriću, književnom grnčaru koji pravi noćne posude pune govana već u trenutku silaska sa proizvodne traje, ali grnčaru zanatski dobro potkovanom koji svoje noćne posude gleđoše i ukrašava folklornim šarama tako vešto da ih neupućeni priviđaju kao žrtvene pehare, reče Stojković, da bi potom napravio dijalektički obrt i rekao da u Andrićevu odbranu treba reći da se u kalu i od kala tzv. prostora bivše Jugoslavije osim noćnih posuda punih govana ništa drugo ne može ni napraviti.

Vratimo se mi na streljanja, čilo reče Stojković, sa vrata podruma u koji beše sišao po još jednu flašu vina, a onda – otvarajući antikvarnim štopelcigerom iz 1867. flašu probranog vina Cote du Rhone Rouge iz 1968. – reče da Andrić ne samo da nije mogao biti streljan, nego je – doduše gandijevski, pasivno, nečinjenjem – sprečavao da i drugi budu streljani.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari