Peticije su, cenjeni publikume, deo našeg nacionalnog identiteta. Nekada, u srbomrzačkoj SFRJ, bilo je pitanje časti potpisati neku od brojnih peticija koje su cirkulisale beogradskom čaršijom. Ama nije svako mogao da potpiše peticiju. Potpisivanje je bilo rezervisano isključivo za takozvane ljude od ugleda. Potpis na peticiji bio je pouzdan znak da je čovek uspeo u životu.

Potpisivači peticija bili su takoreći elita srpskog naroda. I to su – izuzimajući mlađahnije elitne dilbere – ostali do dana današnjeg.

Ja sam recimo uspeo u životu onoga dana kada sam potpisao neku peticiju za Vojislava Šešelja. Bila je to moja prva peticija. Ej, more, zvali me da potpišem, nije to mala stvar, nisam više mačiji kašalj, tako sam kontao tamo negde, u prvoj polovini osamdesetih, kada mi je ukazana čast da se imenom i prezimenom pobunim protiv sile i nepravde. Da li mi je sada, posle svega, žao što sam potpisao za Šešelja. Jok, more. Bila je to tada ispravna stvar. Šešelj je u to doba bio žestoko progonjen i maltretiran na sve zamislive načine. Posle toga sam potpisao još mnogo peticija – zlobnici bi rekli, više nego knjiga – ali prva peticija je kao prva ljubav. Večito ostaje u sećanju. I poslednja peticija koju sam (tu, nedavno) potpisao – ona protiv smene direktora Službenog glasnika Sloba Gavrilovića – takođe je bila ispravna. I tek će se pokazati ispravnom. Potpisao ju je – između ostalih – i Ćosić. Posle su novinčine danima tvrdile da su njegov i moj potpis na istoj artiji najveći domet nacionalnog jedinstva svih vremena.

Ali – kako da kažem – sve te peticije koje sam potpisivao (kao i one koje nisam) behu u skladu sa zakonom. Hoću da kažem: osuđivale su nepravde i nezakonitosti, ali se nisu bunile protiv zakonitosti kao takve. Presedan je bila peticija „uglednih nacionalnih intelektualaca“ protiv same ideje (i mogućnosti) da jedan od najvećih srpskih legalista – znate čoveka – bude pozvan na informativni razgovor u svojstvu građanina. I da vidite – peticija je imala efekta. Pravna država je savila repić, a javna tužibaba je momentalno ućutala. Bio je to rđav primer, dame i gospodo. Evo, u toku je potpisivanje masovne peticije kojom se zahteva oslobađanje Saška Bogoskog, koji je onomad ubio provalnika na delu. Branio je vekovno ognjište, kažu peticionaši. A provalnik je imao pedeset krivičnih prijava. Naš zakon – tvrde peticionaši – ne vredi ni pišiva boba. E pa, znate šta, nemam ja neko naročito mišljenje o našim zakonima i zakonitosti, ali u ovom slučaju – zakon je u pravu. Naročito ako počivši lopov nije bio naoružan. A izgleda da nije bio. Ne bi nikako valjalo da se pravda prepusti slobodnoj proceni građana. Gde bi nas to odvelo? Narod smo relativno lak na obaraču. Bojim se da bi – u slučaju da se prošire kriterijumi za nužnu odbranu – imali jako puno ubistava iz nužne odbrane sa predumišljajem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari