Podnarednikovo unapređenje 1

Što sam stariji (i iskusniji) sve me manje brine naša budućnost, a sve više naša prošlost.

A imam, bogme, i te kakvih razloga za zabrinutost jer je budućnost uslovljena prošlošću, a naša (zvanična) prošlost, kad malo bolje razmislim, i nije prošlost nego neka vrsta Pandorine kutije iz koje srpske elite (svih vremena i boja) vade i u istorijske čitanke i novinčine uturaju događaje koji se najčešće nisu dogodili (ili je bilo bolje da se nisu dogodili), a u najmračnije ćoškove te kutijetine odgurkuje događaje, ličnosti, knjige i ideje koje su da „nismo Sloveni“ – kako reče junak naše današnje kolumne Milan Piroćanac (1837 – 1897) (ili da nismo ovako drljavi kakvi jesmo, kako bi rekla moja malenkost) – od ove zemlje mogla napraviti nešto mnogo bolje od ove kalakurnice, mačjeg jebališta i porno-Luna-parka za strance i Marsovce.

Momčilo Đorgović poslednjih nekoliko godina uporno pretura po budžacima gorepomenute kutije i pronalazi zaturene ljude i knjige, pa je tako u vikend izdanju Danasa promilu srpskog naroda i senata koji čita ove novine, podastro tekst o (u trenutku izlaska iz štampe zabravljenoj) studiji Milana Piroćanca pod naslovom „Međunarodni položaj Srbije“ koji mi je, na prvo čitanje, pomalo „zamirisao“ na NSPM, ali budući da Đoletov fanzin u to doba (1892) nije izlazio, uronio sam u Đorgovićev tekst. I nisam se pokajao.

Ili možda jesam? Zašto sam ambivalentan, objasniću malo kasnije. Sada idemo na stvar. Za Milana Piroćanca sam još ranije bio čuo i o njegovim danima i delima ponešto i pročitao kod Latinke Perović, ako se ne varam. Sledstveno sam znao da je bio liberalni političar, ali – sve dok nisam pročitao Đorgovićev prikaz – nisam slutio koliko je bio pronicljiv i dalekovid.

Sledi objašnjenje zašto sam se dvoumio da li da se pokajem. Evo zašto. Zato što sam, zahvaljujući podastrtim citatima iz Piroćanca, saznao da je svet na kraju XIX veka bio poprilično različit od današnjeg, a da je Srbija bila ista (ili čak i gora nego danas) iz čega sam izvukao sumoran zaključak da će se – ukoliko se nešto bitno ne promeni, a šanse da se to dogodi su sve manje – svet i dalje menjati, a Srbija ostati ista i kroz sto dvadeset šest godina.

Da podvučemo crtu. Šta je to, dakle, isto u Srbiji danas i Srbiji iz 1892. godine? Praktično sve. Na jednoj strani zatucanost i ksenofobija – u ondašnjem nedostatku EU usmerena na Austrougarsku – na drugoj (račundžijska) fasciniranost Rusijom, na trećoj „gruba, neobuzdana, samoubilačka stranačka borba“ koju je „do rugobe i besnila“ raspirio Nikola Pašić, a zbog koje je vlast došla u „nespremne i nesposobne ruke dok su poznato nesposobni ljudi zaseli na svim važnim mestima, a na ministarske stolice zasedaju ljudi sa ulice“. Piroćančeva knjiga je, rekosmo, izašla 1892. Iste te godine onaj naš podnarednik je unapređen u čin narednika i od tada stalno napreduje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari