Pogled na Kosovo 1

Juče napisah da je kosovski problem dibidus nerešiv, a kako vreme protiče, sve češće podozrevam – a iz teksta u „Peščaniku“ vidim da i Dubravka Stojanović podozreva – da su Kosovo (u svim njegovim alotropskim modifikacijama) i seljačka pseudomitologija (svih boja) ispletena oko njega i koncipirani tako da budu nerešiv problem. Zainteresovane upućujem na Stojanovićkin […]

Juče napisah da je kosovski problem dibidus nerešiv, a kako vreme protiče, sve češće podozrevam – a iz teksta u „Peščaniku“ vidim da i Dubravka Stojanović podozreva – da su Kosovo (u svim njegovim alotropskim modifikacijama) i seljačka pseudomitologija (svih boja) ispletena oko njega i koncipirani tako da budu nerešiv problem.

Zainteresovane upućujem na Stojanovićkin tekst na sajtu „Peščanika“, a mi idemo dalje, u lavirint pitanja od milion sendviča – zašto za problem Kosova ne samo da nema „dobrog“, nego nema nikakvog rešenja. Hajde najpre da razmotrimo dva vlažna maksimalistička sna, san srpski i san albanski. Najpre srpski san. Albanci se naglo presaldume – ili ih neko presaldumi – pa na referendumu izglasaju povratak Kosova pod suverenitet Srbije i reintegraciju u Srbijin politički sistem.

U snu dilbera i tutumraka koji neodustajno „brane“ Kosovo na prilazima beogradskim Terazijama, to je vaistinu veličanstven san, ali to je „rešenje“ i za najzagriženije kosovotutumrake i kosovomuljatore na javi najcrnja noćna mora. Kad god, naime, nekog goreopisanog upitaš kako bi reagovao na situaciju da kosovski Albanac bude predsednik Vlade Srbije – „na kojoj“ bi možda i on sedeo – upitani momentalno podvije repić, uvuče se u sopstveno dupe i iz analnih dubina stane da nariče: „glavu dajem, Kosovo ne dajem“.

Sledi albanski san. Srpski državotvorci (svejedno koje boje i u koje vreme) konačno dokonaju da će traćenje ionako kilavih resursa na zaludni projekat vraćanja nečega čega nema na kraju rezultirati gubitkom i onoga što se (kako-tako) još ima, jednoga dana raspišu referendum, presaldume narod, priznaju Kosovo i razmene ambasadore. Da li bi to – pitam ja vas – bilo „održivo“ rešenje.

Ma jok! Ma kakvi! Ma daleko od toga. Samo bismo se, umesto u 2008 – iz koje se ne mičemo – vratili u 1903 (iz koje nismo daleko odmakli). Kosovooslobodilački pokreti bi momentalno počeli da niču kao pečurke posle kiše, našlo bi se dovoljno komita i dobrovoljaca (komandanata ne fali) da se bore po Kosovu, duhovna vertikala bi istog trenutka postala još vertikalnija, naprosto bi bola (i vadila) oči, ako razumete šta hoću da kažem.

Problem je nerešiv zato što se ne nalazi na Kosovu, nego u Srbiji. Kosovo je tu samo poligon za eksport negativnih emocija i skretnica pažnje sa činjenice da do srži korumpirana država Srbija, osim u čisto nominalnom smislu – i osim za relativno uzak krug državnika (svih boja), njihove rodbine i njihove posluge – jedva i da postoji, zbog čega nije u stanju da pod svoj suverenitet povrati stadion Crvene zvezde, kamoli mnogoljudnije Kosovo. Šta ja ovo pričam? Kakav Zvezdin stadion – Zvezdini navijači su respektabilna vojna sila – država Srbija nije u stanju da pod svoj suverenitet povrati – i da ga suvereno sruši – bespravno sagrađenu skalameriju na vrhu Kopaonika. Možebiti zato što je investitor/ka, „tamo gde treba“, rekla da je objekat sagradio da bi sa srpskih visina gledao na Kosovo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari