Iz krimi-romana koje sam kao klinac rado čitao – a i dan-danas mislim da su Agata Kristi, Rejmond Čendler ili Miki Spilejn u stilskom i svakom drugom smislu nedostižni za mnoge ovdašnje uvažene papiromrčitelje – saznao sam ponešto o policajnim poslovima. Najveće su, tvrde majstori krimića, šanse da se nepočinitelji uhvate tokom prvih četrdeset osam časova. Posle toga, šanse rapidno opadaju, tragovi blede i gube se i na kraju dolazi onaj moj vuk i u slast jede magarca. Elem, prođe pet dana od umlaćivanja Teofila Pančića, a istraga tapka u mestu. Nešto mislim da su ti huligani, daleko bilo, ispampulecali sina Tome Nikolića, poodavno bi već bili u apsani. A možda i pred sudom.

Može biti da je paranoja, ali nešto podozrevam da se policija ne trudi nešto naročito. Ipak je to Teofil Pančić, neko ko piše „protiv našeg identiteta“, kako u huligansku odbranu navedoše anonimni komentatori na internet izdanjima beogradskih tabloida.

Upravo sam te muke sa identitetom imao na umu kada sam prezidentu uljudno preporučio da se tim pitanjima pozabavi kada se vrati svojoj profesiji. Talas, naime huliganstva i uličnog nasilja – kakvog nije bilo, bar ne u ovom obliku, za Miloševićevog vakta – pokrenut je tokom vladavina Vojislava Koštunice. Čak ni njemu ne pripisujem nameru da pokrene lavinu nasilja. Ali bi političari i javne ličnosti uopšte morali da znaju da destruktivnost neodgovorne populističke propagande i još neodgovornijih javnih reči, spuštajući se niz stranice društvene piramide, postaju sve destruktivnije. Pa tako, na piramidinom vrhu, nenasilni ispaljivači parola i promoteri sami zarađuju plate radeći svoj posao manipulacije. Ali među nižim slojevima, po siromašnim predgrađima, njihove se reči provode u delo. Pa dobro, Koštunica je sada u ad actima! Zašto, onda, ova vlada i prezident nisu preduzeli ništa u pravcu promene kulturnog koda? To što je donekle upristojena i pacifikovana skupština, uopšte ne znači da su upristojeni i pacifikovani glasači. Ako se dobro sećam, prezident je natuknuo nešto o redefinisanju patriotizma. Tu ga zdušno podržavam. Patriotizam, doista, treba da bude davanje i doprinos otadžbini, a ne uzimanje i parazitiranje na otadžbinskoj grbači, još manje korišćenje otadžbine kao zaklona za svakakva nepočinstva. Takođe ništa nije urađeno na usađivanju svesti – bilo to lepom rečju, bilo pendrekom – da demokratska društva počivaju na harmoniji i uzajamnoj toleranciji različitosti. Čim favorizuješ neki partikularizam – histerični verbalni patriotizam i proizilazeće huliganstvo, recimo – eto ti nestabilnosti u državi i društvu. Nacionalno jedinstvo, fantom srbijanskih političara, može se zasnovati samo na pomenutom jedinstvu u toleranciji, nipošto na psihotičnom ujedinjavanju u neartikulisanim i sumanutim svetonazorima naših profesionalnih turbopatriota. Sve ovo dobro zna i prezident. Mogao bi u tom smislu, recimo, da ode na RTS i da u razgovoru sa voditeljem objasni naciji prednost usvajanja demokratskih pravila. A mogao bi i da se kod svog pajtaša Dačića raspita šta bi sa „Slučajem Pančić“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari