Ne može nigde bez skandala, pa to ti je. Šta se sad dogodilo? Čujem sa izvesnim zakašnjenjem da je tokom gostovanja predstave „Putujuće pozorište Šopalović“ – pre ili posle predstave, nisam siguran – reditelj Toni Janežić uvredljivo pričao o Ateljeu 212, Beogradu, Srbiji i pročaja. Da vidimo kako mu je to pošlo za rukom? Pastanovščik je, naime, pribegao originalnom pristupu poznatoj Simovićevoj drami.

Zadržao je pravo da tokom predstave upada na scenu, da komentariše, objašnjava, pa čak i da drži omanje politički intonirane govore. Daleko bilo da bih se ja pobunio protiv bilo čije umetničke slobode. Ne znam čoveka, ali ako je duhovit i britka jezika, njegovi upadi u priredbu mogu biti sasvim na mestu. Mada intimno mislim da reditelji umeju da prekardaše. Dramski pisci i glumci sve više postaju rediteljske marionete. Što ne mora da bude loše ako se posla prihvati neki dobar majstor. Sve je više, međutim, predstava koje se svode na pirotehniku i egzibicionizam. Može biti da sam staromodan, ali ponekad mi nedostaje starinsko pozorište. Najobičniji vodvilj. Poneka žestoka komendija. A i Glembajeve su zapostavili. Jednako govorim: pozorište i film nisu pogodan medij za filozofiju. Za nju su dovoljne sveska i olovka. Pozorište služi za smejanje i plakanje.

S duge strane, kao čovek koji između ostalog piše i dramske tekstove, osećam se pomalo zapostavljenim. Eto, rediteljima je malo što štrihuju tekstove i muštraju glumce, sad – kako vidimo – izlaze i na scenu. Unose pometnju među glumce. Da li to znači da je blizu dan kada će dramoseri (tako ja interno zovem dramske pisce) i glumci postati sasvim suvišni ili – daleko bilo – preuzeti posao rekvizitera i dekoratera? Kako stvari teku – nije to nemoguće. Lako mogu da zamislim sebe kako nekom drčnom diplomcu FDU-a donosim na scenu čašu vode, a on se, otpivši gutljaj, obrati cenjenom publikumu: „Evo, gospodo, i ovakvi pišu drame. To, tvrd vam stojim, pas s maslom ne bi mogao pojesti. Zahvaljujući, međutim, mojoj adaptaciji, režiji i interpretaciji, papazjanija se pretvorila u pozorišni događaj sezone. A ti – obrecne se na mene – marš napolje.“ (Nije ovo loša ideja, by the way.) Nego da se mi okanemo budućih projekata, pa da se pozabavimo aktivnim učestvovanjem reditelja u predstavi. Ako je to pravo dato rediteljima, ombudsman bi trebalo da se trgne iz letargije, da se angažuje i isto pravo omogući piscima. Ne mora prilikom svakog izvođenja. Ali s vermena na vreme i meni bi prijalo da prekinem komendiju, da izađem na scenu i kažem neku reč o aktuelnim vanteatarskim zbivanjima. Čisto sumnjam da bi pastanovščici pristali na tako nešto. Iako bi to moglo da bude baš em avangardno, em zabavno. Uprkos tome što sumnjam da smo dostigli taj nivo „glasnosti“, ipak upućujem molbu direktoru Narodnog pozorišta u Beogradu, u kome se igra moja „Nova Stradija“, da mi omogući da bar ponekad, tokom gostovanja po zabačenim mestima, izađem na daske koje život znače i da i ja prozborim koju. A neću o politici, majke mi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari