Izgleda da je stari Marks – ne Gručo nego Karl – vaistinu bio u pravu: istorija se najpre događa kao tragedija, da bi se ponovila kao farsa. S tim što je u našem slučaju i tragedija – mislim na onu iz devedesetih – bila farsična repriza tragedija iz još dalje prošlosti. Tako stoje stvari. Periodične smene tragedija i farsi u Srbiji su zapravo postale matrica. Uzmimo, recimo, matricu državotvornih kumova koji se – pre ili kasnije – popičkaju oko vlasti i počnu jedan drugom da rade o glavi. Tako to ide od početaka moderne srpske istorije. Setite se samo kodže Miloša, koji je Karađorđa skratio za glavu. Pa se onda setite Miloševića, za koga postoji opravdana sumnja da je za glavu skratio Ivana Stambolića. Pa se onda vratimo na, Bogu hvala, još žive kumove – džumhurbaškana Nikolića i Šešelja.

Može biti da bi i Šešelj sledio svetle primere srpskog kumstva i Tomu skratio za glavu, ama ne mere. Nije u situaciji. Toma je vrhovni državni čovek, ima državno obezbeđenje, a Šešelj je, da kažemo, vanparlamentaran, okružen malim brojem rukah i malenom snagom. Šešelj, naravno, ne bi bio Šešelj kada bi se olako pomirio sa sudbinom, pa je pokrenuo akciju sakupljanja potpisa za smenu bivšeg kuma. I to – ni manje ni više – zbog kršenja ustava. Pa šta kaže vojvoda – gde nam je to Tomo prekršio ustav? Saglasno vojvodi, džumhurbaškan je došao u sukob sa najvišim pravnim aktom najpre kada je neregularno došao u posed fakultetske diplome, a potom kada je – po Šešelju protivustavno – svojoj supruzi otvorio kancelariju u Prezidencijalnom konaku. Ja, čestnejši publikume, kao što pretpostavljam, znate nisam pravnik, ali mi se i kao laiku čini da muljavine sa diplomama i otvaranje kancelarija podležu takozvanim nižim zakonskim aktima, a jok ustavu. Osim toga – stvar koja je vojvodi promakla – trenutno važeći ustav nije na brzinu smandrljan i oktroisan uz pomoć referendumskog lopovluka da bi se baktao sa tricama i kučinama, falš diplomama i kancelarijama, nego da bi Kosovo na papiru ostalo u Srbiji i u ustavotvoračkim srcima.

Mora se, ipak, priznati da Tomo džentlmenski podnosi Šešeljeve dubare. Tu, nedavno, gostujući na glavnom televizoru, blagoizvoleo je izjaviti da je za njega, kao čoveka i Šumadinca, kumstvo svetinja i da Šešelj nije u stanju da ga izvređa onoliko koliko on, Tomo, može da podnese. Ne bi bilo loše kada bi Nikolić pokazao isti – ili makar približan – stepen tolerancije i prema onima koji mu nisu kumovi. Prema novinarima, recimo. Kuka Tomo na novinare iza glasa, a huška i savetnike da kukaju, do neba se to čuje. Ne bih da Šešelju doturam dodatne argumente, ali mi se čini da je Tomina izjava da „tajkune ne treba hapsiti nego ih iskorišćavati“ takođe pomalo antiustavna. Jer tajkune – pod uslovom, naravno, da su došli u sukob sa zakonom – treba hapsiti, dočim ih se – po ustavu – ne sme iskorišćavati. Toliko.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari