Srbija, obećana zemlja svakovrsnog diletantizma. Pročitah u četvrtak u tekstu Aide Ćorović u „Vremenu“ da je naš Avtokrator, dolazeći u posetu Muameru Zukorliću, muftiji poklonio dve flaše vrhunskog vina! To me je podsetilo na, vele istinitu anegdotu, o visokom funkcioneru SPS-a koji je, negde tamo devedesetih, prekonoć dekomunizovan, posrbljen i pokršten, pozdravio nekog vladiku rečenicom: „Kako ste, preosvećeni, kako žena, kako deca?“ E sad, krene li prezident – na poslu širenja nacionalne i verske tolerancije – kod vrhovnog rabina, da li će biti čudo ako rabiju pokloni njeguški pršut.

Neko bi mogao reći da su to sitnice, ali ovde još uvek ima dovoljno onih koji znaju da se đavo krije u malim stvarima. Možda bi se sve te brljotine i mogle prihvatiti kao smešne omaške, pod uslovom da u ovoj zemlji ne postoji preveliki broj individua koje u protokolarnoj omašci poklanjanja alkohola jednom muslimanu vide pravi srpski potez. Za njih – to, zapravo, i nije omaška nego patriotski gest. Ako se ovo raščuje, mogao bi prezident namaći i koju hiljadicu glasova. Kako stvari stoje, trebaće mu. Jer Vrhovni sud države kojom prezident predsedava nema vremena (ili volje) da se pozabavi dve godine starim zahtevom tužioca za zabranu ekstremističkih organizacija. Objektivnog informisanja javnosti radi, većina tih organizacija, ako ne i sve, bile su (i verovatno ostale) miljenici i neka vrsta militantnih krila legalizmu privržene Demokratske stranke Srbije i njenog suverena. I ne samo njega. Policija svakako zna odakle tim grupama pristižu pare, pa sve ako se transferi obavljaju i „na ruke“. Potrebno je samo dati mig. Neophodna je, kako se ono kaže, politička volja. Lepo se to videlo na primeru ekspresnog hapšenja napadača na Teofila Pančića. Ne sumnjam ja da će zbog ogrmnog pritiska javnosti napadači biti primerno osuđeni. Ali sumnjam da će se „organi gonjenja“ ozbiljnije pozabaviti pozadinom tog kriminalnog čina. Sve i ako se pozabave, bojim se da će rezultati istrage poslužiti kao obilan obrok za onog mog Vuka koji već ima 250 kila.

Kvazipatriotske stranke i njihovi sateliti, saterani u škripac, jedinu nadu vide u izazivanju opšte nesigurnosti, u stvaranju atmosfere straha i gušenja medijskih i stvaralačkih sloboda. Pa onda – malo pomoću suda, malo pomoću štangle – pokušavaju da se izbore za svoju „pravednu stvar“. Teoretičari zavera tvrde da prezident i šefovi njegovog protokola imaju puno informacija o kriminalnim rabotama vajnih rodoljubaca, ali da se „pravna država“ uzdržava od podizanja optužnica iz razloga političkog oportuniteta. Kruže glasine da se na prezidenta vrše pritisci da se ne zamera zaslužnim Srbima. A mene sve nešto hvata strah da nam jednog dana ne dođe u posetu Dalaj – lama, pa da mu Carev protokol na trpezu iznese goveđi gulaš.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari