Kao dosledni učenik Karla Šmita, Koštunica je u Draganu Šormazu nepogrešivo prepoznao neprijatelja i isključio ga iz stranke. Razlog isključenja: Šormaz je počinio svetogrđe. Potresen žaljenja dostojnom činjenicom da tokom dve duge godine nije video Koštunicu, nekadašnji stub vizuelnog identiteta DSS-a je posumnjao u postojanje Vrhovnog bića i – kao apostol Petar onomad – tri-četiri puta ga se javno odrekao.

To bi se još i dalo opravdati; hajde, dobro, imao čovek loš dan, dve godine nije obasjavan nestvorenim energijama, pa posumnjao. Ali Šormaz se upustio u bogoborstvo, a to je neoprostivo. Omaklo mu se da kaže da bi Vojislav zbog serije grandioznih političkih grešaka i poteza trebalo da ide u ropotarnicu istorije. I zato je po kratkom postupku dobio nogu u dupe. Da ponovim: pre 150 godina bi Dragan popio svilen gajtan. Po čaršiji se šapuće da će uprkos bačenoj anatemi, Šormaz potražiti utočište u stranci (ne)vernog Tome koji – za razliku od Fiškala – nije sklon misticizmu mračnog oblaka i koji se velikodušno daje viđati ne samo s članovima predsedništva i glavnog odbora nego i sa najprostijim članovima, željnim višnjeg ozarenja.

Svojevremeno sam u jednom intervjuu predlagao da se na grb i zastavu Srbije umesto onog pokislog i olinjalog ćurana (ono sa orlom veze nema) postavi duplirana glava Dragana Šormaza obojena u belo, ali taj je predlog, zajedno sa desetinama drugih, neslavno propao. Ja, međutim, ne odustajem. Dragan Šormaz je sad na pravom mestu. Parcijalna evropeizacija i izvesno upristojavanje SNS-a prekonoć su učinili DSS nepotrebnom strankom. Uspeh DSS-a zasnivao se na glasovima tankoćutnijih nacionalno svesnih građana kojima su radikali – ideološki sasvim OK – u praksi bili malo too much. Sada, kada su Toma i Aleksandar postali neka vrsta desnih Bore i Ramiza, niko osim Koštunice ne vidi smisao daljeg postojanja DSS-a. Ali, opet velim, nikako ne bi bilo dobro da DSS načisto ugasne. Ta stranka je dragocena kao muzejski eksponat, kao neka vrsta Lenjinovog mauzoleja. Po svaku je cenu treba održavati u životu i čak joj, kao nacionalnim manjinama, obezbediti dva zagarantovana mesta u parlamentu.

Njeno je, naime, postojanje i delovanje suma svih srpskih zabluda i anahronizama koji su – trebalo je za to fakat mnogo energije – volšebno krijumčareni kroz decenije. Čitaoci sa dužim pamćenjem će se setiti da je vaktile DSS bio monarhistička stranka, ali da je po dolasku na vlast odustao od monarhizma. U korist državotvornosti, ma šta to značilo. Koštunica je, naime, skupa sa svojim think tankom, bio naumio da stvori jaku nacionalnu državu, uzdajući se da će „jačina“ njegove državotvornosti i države Srbiji obezbediti ugled i povoljno mesto u svetu. Neprestano je odašiljao neuverljive dimne signale u smislu – sa nama nema šale, mi smo principijelni, a i Rusi su sa nama. Kako to i biva kada se diletanti dokopaju izvesne moći, uspeo je tek da sačuva Miloševićev provizorijum sve sa krdžalijama, da animira razbojnike, huligane, narko-dilere i koristoljubive pjesnike, da obezbedi analitičku podršku Antonića i Vukadinovića i da – kada je video da mu projekti propadaju – iz osvete naredi paljenje i rušenje Beograda.

Bravo, Šormaze. Neka si mu skresao u brk.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari