Sajamska hronika 1

Podfamozni knjigoljupci verovatno s nestrpljenjem iščekuju famoznu Sajamsku hroniku, a ja ih namerno držim na kratkom sidžimku u nadi da će slediti primer moje e-druge, Živčane, pa potegnuti na Sajam, umesto što čekaju da Sajam uzasledi primer Danasa i omogući besplatnu online posetu, naravno sa mogućnošću anonimnog komentarisanja.

Dakle, bi Sajam, a na sajmu bi ko na sajmu – i ala i vrana i čuda i pokore i neizbežne srpske podele, od kojih sam jednu opisao u onomađašnjem broju.

Moja omiljena starleta, Kija Kockar, ove godine nije objavila knjigu, ali se zato počela pačati u kosovsku problematiku, što je izazvalo cunami ibretenija kako u Slavskom Pojasu i Kitaj Gorodu, tako i u Krugovima Dvojke.

Nisam gledao inkriminisanu emisiju, ali ću je možda ipak pogledati na internetu, kao dokazni materijal, jer se smem zakleti da Kijina smatranja na kosovske teme nisu ništa inferiornija od zvaničnih, poluzvaničnih i nezvaničnih kitajgorodskih, slavskopojasnih i krugodvojkaških smatranja na istu temu.

Ako nije bilo Kijine, bilo je sijaset drugih knjiga. Može biti da gorepotpisana baba sniva ono što joj je milo, ali babi se učinilo da je takozvana treš literatura u recesiji, a da je još takozvanija visoka literatura u usponu. Kažem „takozvana visoka literatura“ zato što i u tom pretincu ima svakojakog đubreta, ali, Bože moj, šta da se radi, ovaj svet je Božija džungla, a ne Zoo-vrt, što reko onaj poljski pesnik.

Naleteh, međutim, na Sajmu na štandić (i prizor) koji o Kosovu i priključenijima govore mnogo više nego oficijalni i neoficijalni Beograd sa predgrađem, tj. ostatkom Srbije. Švrljajući tako po hali 4, rezervisanoj za male izdavače, ugledah štand sa nečim kosovskim u imenu, a pred štandom devojku odevenu u standardni kostim srpskih kosovki devojki – do zemlje dugu pravoslavnu haljinu – kako pred mikrofonom peva neku rodoljubivu duhovnu pesmu.

Nadaleko se to čulo, ali nešto je falilo. Evo i šta. Publika. Osim moje malenkosti pred štandićem nije stajao (ni zastajao) niko (i brojkama – niko). Ja malčice postajah, pa odoh svojim poslom, ali sutradan, provere radi, otprilike u isto vreme, svratih do inkriminisanog štandića i zatekoh maltene isti prizor. Devojka – ovom zgodom druga – ali u sličnom outfitu, ne peva nego trogatelnim glasom nešto čita.

Kao i ona jučerašnja – u vetar. Ispred štanda opet – nikoga. Čak ni familije.

Setih se, ne bez nostalgije, da su pre trideset godina pjesnici-narikači bili bolje sreće, da su tribine UKS-a posvećene Kosovu bile dupke pune, da je na njih i moja malenkost, prelešćena opštenacionalnim amokom i RTS-ovom propagandom dva-triput svraćala, sve dok jedne zgode nije videla da pjesnici i njihovi politički sponzori nakon što se na tribini ojađeni isplaču, silaze u Klub književnika na krkanluk, piće i veselje.

Sledstveno, šta god Kija da je rekla, svaka joj je bila ka vladičina, a ja bih samo dodao da onaj ko namerava da istraži puteve kosovske secesije najpre istraži puteve krkanluka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari