Šta bismo mi da nam nema nedremanih patriotskih srca. Onaj Šaligrudić iz one stranke tvrdi opozicioni pazar i kaže: „Možemo mi u koaliciju sa SNS-om, ali samo pod uslovom da im je Srbija na prvom mestu.“ Zabrinjavajuća izjava.

Iz nje bi se moglo zaključiti da nekima u vlasti Srbija nije na prvom mestu i da je – sakloni Bože – deveta rupa na svirali. Gledam tu usukanu facu koja se – čak i za srpske prilike bezrazložno prečesto – već godinama seli iz političke rubrike u političku rubriku osiono i nadobudno prežvakavajući opšta mesta, već hiljadama puta prežvakana i ispreživana u burazima njegovog šefa, Ćosića, Pekmeščića i nepregledne kolone sledbenika, kalfi, čiraka i poslužitelja. I sve mi nešto pada na pamet da je 20. vek tako jeziv i tako dehumanizovan zbog Šaligrudiću sličnih mediokriteta kojima su Nemačka, Italija i Japan bile „na prvom mestu“.

Koja Srbija? I na prvom mestu – čega? Šaligrudić i Palikuća očigledno imaju u rukavu nekog keca-Srbiju koja je dijametralno različita od ove jedine koja kako-tako postoji. Stanje u toj i takvoj Srbiji uopšte nije dobro. Daleko je od dobrog. Plemeniti ljudi iz DSS-a, koji u hrišćanskom milosrđu praštaju i masovnim ubicama, smatraju da se to može popraviti pogoršavanjem stvari. Akademik Pekmeščić, štaviše, tvrdi da je dobro da se stvari odvijaju na „našu štetu“. Iz sveg srca bih ga podržao kada bi ta šteta išla isključivo na račun Palikuće, Pekmeščića i Šaligrudića, ali ne – njima dobro ide i to – pomenuh već jednom – to bolje što je ostatku Srbije gore. Samozatajni kakvi su, sa Srbijom uvek na prvom mestu, oni hoće da nas prosvetle, nacionalno osveste i povedu u bolju prošlost.

Ne bi se reklo da nisu imali priliku, Milošević, pa Palikuća, pa opet Palikuća u talu sa Tadićem. Sve su držali u svojim rukama. Vrlo često i ono što im ne pripada. A počesto i ono što je tuđe. Uzimali i davali kako im čeifne. Pretpostavimo da im je Srbija i dok su bili na vlasti bila na prvom mestu, pa je razložno upitati se zašto je ne napraviše snažnom, suverenom i teritorijalno integrisanom. Ko li im je to stajao na putu? Imaju oni i na to spreman odgovor: zli zapadnjaci koji hoće da unište (većuništenu) i da osiromaše (većna prosjački štap svedenu) Srbiju. Zato Palikuća drži da nam je bolje samima nego sa „lošim društvom“, tako se nešto ispalamudio u subotnjim „Novostima“. I zato Pekmeščićsmatra da nam je najprobitačnije raditi u korist sopstvene štete – a paradoksalno – opet u korist nedremanih srebroljubivih i vlastoljubivih rodoljuba. Sada se rodoljubi vrte oko ivice cenzusa, ali to ništa ne znači. Nadaju se povratku. Ta, nije li Palikuća pisao traktate o „samoupravljanju u ustanovama kulture“, pa posle okrenuo ćurak naopako, presaldumio se i eto ti srpskog Perikla, ma šta to značilo. Čekao da se steknu uslovi. I dočekao. Rezultat: korupcija, kriminalizacija, pljačka, beda, haos i – kruna svega – demoliranje Beograda. Nisu problem većinske Srbije Palikuće i Šaligrduići, sama je većinska Srbija kriva, jer pomenuta gospoda nisu bila „vlasna“ da spreče formiranje prave javnosti u kojoj bi se bobu reklo bob, a popu pop. Formiranje, međutim, takve javnosti sprečili su sitni interesi i sitne pare. E, kad je tako, onda se ne treba čuditi što umesto Nerona našRim spaljuju Moroni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari