Nije nikakav hendikep, a još je manje tragedija biti muško, a biti visok, da kažemo, 165 cm, koliko je, otprilike, bio visok i Napoleon, ali i mnogi drugi svati koji su izvršili veliki uticaj na svetsku istoriju i život.
Ima, međutim, popriličan broj nižih rastom koji se s tim nikako ne mire, pa se satiru da veštačkim pomagalima – štiklama, đonovima od 10 cm, tapiranjem kose i, uopšte, „visokim“ držanjem – nadoknade ono što im je priroda (doslovno) uskratila, ali time samo na groteskan način skreću pažnju na niskost svog rasta i pride ispadaju smešni.
Pre nego što se udubimo u našu današnju temu, sledi mala digresija. Da se opredelio za karijeru košarkaša, recimo, Napoleon bi prošao kao bos po trnju, on to, međutim, budući pametan – neki kažu i genijalan – čovek, nije učinio, pa je izabrao karijeru u kojoj visina ne igra nikakvu ulogu.
Mali narodi i male države imaju isti problem kao i (kolokvijalno, ali netačno rečeno) mali ljudi. Pred takvim narodima i državama stoje samo dva putića: ili da se 1. pomire sa svojom malenkošću (i malom snagom), pa da gledaju da vode politike u kojima visina ne igra nikakvu ulogu ili 2. da pomoću raznoraznih pomagala – a upravo to Srbija u svim svojim alotropskim modifikacijama čini – ostavljaju utisak da su veće, brže, jače, bolje nego što jesu i (vrlo važno) nego što mogu biti.
Lepo se to videlo prilikom ispunjavanja vlažnog sna Miroslava Aerolazanskog – na manevrima „Vek pobednika“ – tokom kojih su Aleksandar I Vučić, Aleksandar II Vulin, Aleksandar XXXVI Lazanski, podguzni RTS i masa militarnih statista, davali sve od sebe da vojnu silu, inače sasvim primerenu (finansijskoj) moći i veličini zemlje od 7,5 miliona stanovnika prikažu kao nekakvu DŽingis Kanovu ordiju, nekakav antifašistički Wehrmacht ili kao vlažni san svih pomenutih – Krasnuju Armiju.
„Vek pobednika“ je, na svu sreću, završio bez žrtava u ljudstvu i materijalu, što se ne uopšte može reći za prethodni vek (bez navodnika) „pobednika“ (sa navodnicima). Da se tokom tog „pobedničkog“ veka nije kurčila i da se nije satirala da se na silu Boga, pomoću raznoraznih štikli i tapiranja, poveća, pojača, ubrza i poboljša, Srbija bi danas bila 1. najmanje upola veća, 2. najmanje trostruko brojnija u ljudstvu i 3. Bog sami zna koliko puta brža, jača i bolja u svemu u čemu je danas dozlaboga spora, nejaka i loša.
Visina je, inače, krajnje relativan pojam. Često je nešto visoko u stvari vrlo nisko, a nešto malo ponekad ispadne golemo. Setimo se, recimo kako je blaženopočivši Grobarov zadirkivao takođe blaženopočivšeg Branu Petrovića, da „nema visinu za SANU“. Nije prošlo mnogo vremena, a pokazalo se – i tek će se pokazivati – da u stvari SANU nije imao visinu za Branu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.