Mašala i aferim, cenjeni publikume. Policajni direktor, Veljović, stisnuo je muda i odlučio da smeni zapovednika srpske žandarmerije, onog pitoresknog generala Dikića. Što nije mala stvar ako znamo da rečeni Dikić i Gospod Bog zajedno čuvaju Srbiju. Tako bar tvrdi žandarmerijski slogan. Već izvesno vreme primetne su napetosti između takozvane javne bezbednosti i žandarmerije. Bilo je tu svega i svačega, svaki čas su sevale varnice, ponekad i opasnije stvari, a jedan mali deo tih sukoba na bezbednosnoj levici dospeo je i u štampu. Kap koja je prelila čašu – tako je rekao Veljović – bilo je svirepo ubistvo (i spaljivanje) dvojice mladića za koje je optužen jedan pripadnik žandarmerije.
Dobro, znamo da u svakom žitu ima i kukolja, sklon sam da verujem da su žandarmi u velikoj većini ljudi na svom mestu, ali teško je otrgnuti se utisku da se naša žandarmerija u poslednje vreme nekako osilila. Na momente se sticao utisak da teže nedodirljivosti, pa i neodgovornosti, što se svakako nije dopalo našoj Udbi, koja na te stvari polaže isključivo pravo. Može biti da je pomenuta surevnjivost mnogo doprinela munjevitom rasvetljavanju zločina i još munjevitijem apšenju počinioca. Koji je, piše u novinama, dvojicu mladića ubio zbog sedam hiljada evra – tri i po hiljade po glavi – što je opet znak da ljudski život u Srbiji dobija na vrednosti jer se ovde doskora ubijalo džabe. Ili čak – kao u Đinđićevom slučaju – iz ideala.
Ako se dobro sećam, naš državni vrh je spočetka (još za Tadićevog vakta) blagonaklono gledao na žandarmerijsku ratobornost i još blagonaklonije žmurio na njene povremene brljotine. Sklonost banana-država i banana-državnika prema nadodoljenim uniformama i „pokaznim vežbama“ je poslovična i tu se ništa ne može učiniti. Ili možda može? Dovoljno je od banana-republike napraviti pravu, takvu u kojoj će se znati ko drži visak , a ko meša malter i ko kosi, a ko vodu nosi. Neću da kažem da žandarmerije nema i u pravim republikama i da je žandarmerija nepotrebna – daleko od toga – ali ne bi bilo loše da se naša žandarmerija malo ugleda na svoju posestrimu, od koje je i ime pozajmila, na francusku žandarmeriju, u redovnim okolnostima krajnje neprimetnu i samozatajnu oružanu formaciju. Neki cinik će sad sigurno reći: kakvi smo mi Francuzi, takva nam je i žandarmerija. Sve što imam reći na tu primedbu jeste da su Francuzi postali ovakvi kakvi su danas tek kada su žandarmeriju postavili na njeno pravo mesto. Dakle – u kasarne ili na mesta na kome je njihovo prisustvo neophodno. Estrada i žandarmerija, dame i gospodo, ne idu zajedno, a naša se žandarmerija zdravo estradizovala i – kao i svaka estrada – poželela da živi na visokoj nozi. A do takvog se života mnogo lakše stiže ako si dobro naoružan i nedodirljiv. Nadam se da ste razumeli šta sam hteo da kažem.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

