Možda je u Francuskoj, u kojoj je Sartr živeo, put u pakao popločan dobrim namerama; ovde je put ka tom vrelom mestu popločan ambicioznim naivčinama. Mislim prvenstveno na naše državotvorce i državnike, a potom i na njihovu analitičku poslugu. Uz jednu napomenu: naivčina nipošto ne znači dobričina, iako se ovde ta dva pojma često mešaju.


Elem, problem koji rastače ovu i bez toga nedovršenu i razdešenu državu – Kosovo – lepo možemo uporediti sa kvadraturom kruga. Hoću da kažem: apsolutno je nerešiv! I to za obe strane. Neće se Tači nikada – bar ne u naredne dve-tri decenije – serbez razbaškariti u Prištini; jer sve dok Srbija ne priznaje Republiku Kosovo kosovski suverenitet je samo malo manje apstraktan od suvereniteta Srbije na istoj teritoriji. Tako mu to ide u životu i u realnoj politici. Sa druge strane, Koštunica nikada neće trijumfalno ujahati u Prištinu, osim možda jašući na šahovskom konju.

Dakle, imamo kvadraturu kruga, viša je to matematika, a rešenja problema su se prihvatili ljudi koji ne znaju ni aritmetiku. Možda boljih i nemamo. A ni oni ne bi bili od naročite pomoći. Nije da nikakvo rešenje ne postoji. Evo, recimo, najpre istorijsko pomirenje Srba i Albanaca, pa strpljivi pregovori, ama ni jedna ni druga strana za to neće ni da čuju. Po dobrom balkanskom običaju, svi hoće sve, a šta će ko dobiti – to ćemo da vidimo. Podozrevam da će – takođe po običaju – svi izgubiti. Kao ono kad se pobiju Predator i Alijen.

Ali ima jedna bitna razlika između Prištine i Beograda. Priština ima kristalno jasnu i konzistentnu politiku koju niko na tamošnjoj političkoj sceni ne dovodi u pitanje. Dočim Beograd nema uopšte nikakvu politiku, bar ne ovovremenu. Ovo što državnici nazivaju politikom, koncipirano je u pretprošlom veku. Upornost sa kojom serija ovdašnjih elita nastoji da TO progura kroz lavirint vremena bila bi dostojna hvale da sve to ne dovodi do jezive involucije. Upućeni u materiju će potvrditi da je Srbija 1901. bila prosperitetnija i uređenija država nego Srbija 2011. O Srbiji 2051 bolje je i ne misliti.

Sada vidimo da takozvane proevropske snage okreću ćurak i šilje Crvenog Bana na EU. Za šta EU žestoko zabole isti. Idu, more, izbori, valja namaći koji glasić, a zna se da ovde najbolju prođu imaju najsumanutije priče. Ja sam, načelno, oduvek bio za ulazak u EU, ali – budući da sam se tamo podosta smucao – nisam o Uniji mislio kao o Zemlji dembeliji. I tu je Đilas (Dragan, ne Milovan) delimično u pravu. Nikakva unija, nikakva politička tvorevina, vaistinu ne može niti sme biti smisao života. Države i unije služe da se život organizuje, a smisao svako traži sam za sebe. U tom smislu, ni sama Srbija ne može biti „smisao života“. Ona može imati smisla isključivo kao prosperitetna i uređena država – pa bila u EU ili van – a o tome, cenjeni publikume – o tome kako da se život i ekonomija urede na ovom prostoru – o tome ovde niko ne govori. A zašto? Zato što niko od državnika nema pojma kako da to izvede. Zašto? Zato što se bave drugim poslovima, a državništvo im dođe kao zgodna početna pozicija. Oni najnesposobniji kažu da nikakvo uređenje nema smisla, zato što Srbija bez Kosova nema smisla. Već sam pomator, dame i gospodo, i mogu vam reći sledeće: ni dok je vladala Kosovom ova zemlja nije imala mnogo smisla.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari