Naše načisto deklasirane novinčine baš vole da se puvaju. Ko, recimo, da odoli kurčevitoj Politikinoj samoreklami – „najstariji dnevni list na Balkanu“. Koji to majčin sin neće kupiti „najtiražniji dnevni list“ – moju omiljenu žutaru Blic – čisto da bi se našao u društvu najmoćnijih i najpopularnijih.

I koji će to slobodar odoleti izazovima „lista slobodne Srbije“, to jest Vučelinog Muhura. Ja, priznajem – uprkos obrećenju moje najbliže okoline – Muhuru ne mogu da odolim. Redovno ga kupujem, ali sam malo promenio čitalačku strategiju. Pustim ga da odleži četiri-pet dana – čisto da malo izvetri – pa onda krećem u avanturu.

Šta su to moje oči videle u poslednjem broju Pečata? Šta me je to nateralo da mu posvetim pola kolumne? Eh, šta? Jedan briljantan tekst, pravi biser istraživačkog novinarstva, koji potpisuje onaj antiglobalni bucko Dragomir Anđelković, koji – nastavi li ovim tempom pohoditi televizije naše zemlje ponosne – preti da pomrači slavu mog karadušmanina Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića. Valjda da bi im do kraja sjebao koncepciju, Anđelković je srpskom narodu i senatu razotkrio gnusnu prevaru stoleća – Vukadinović i Antonić su – verovali ili ne – raskrinkani kao soroševci. Nešto su, lazmisla bucko, dijumviri petljali sa inostranim fondovima, NSPM je – otkriva Anđelković – finansiralo protoizdajničko Vreme; bili su Georgije i Slobodan patrioti dok je bilo isplativo i društveno prihvatljivo, a onda su, kada je imperija uzvratila udarac, kad je došlo stani-pani, podvili repove, okrenuli ćurak naopako i stavili se u službu „otuđenih centara moći“.

Teške su to, dražajši publikume, reči. Pogubne po svaku patriotsku dušu. Sad treba očekivati da Georgije presavije tabak, pa da utuži i Pečat i Anđelovića i da traži naknadnu za duševne bolove. Ali Vukadin dobro zna da Vučelu boli Crven Ban za njegove duševne bolove, pa pretpostavljam da od tog posla neće biti ništa.

Ni po jada za sve veće pukotine u nekada monolitnom patriotskom bloku, stvari nimalo bolje ne stoje ni u Drugoj Srbiji. Šta da vam pričam, raspadi prijateljstava, svugde buka i bes, raskol do raskola, vidite valjda i sami. Ono, fakat, drugosrbijanci se ne optužuju za zloupotrebe inostranih fondova, ali sve druge optužbe su na stolu. Na osnovu takvog „stanja na terenu“ – a i još ponečeg – zaključujem da su i Prva i Druga Srbija bile najobičnije šarene laže, labave konfederacije pomahnitalih sujeta koje u stvari ne znaju šta hoće, a da je to postalo belodano kada se vlasti dokopao tiranin Overlord, Prvosrbijanac koji je preuzeo drugosrbijansku ideologiju, pa zbunio i Prvu i Drugu Srbiju. Za onu stvarnu Srbiju, u kojoj živimo, ionako je i Prvu i Drugu boleo Crven Ban.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari