Ko kaže da je Srbija utonula u monotoniju?

Stalno se, brate, nešto događa. Imali smo dane sećanja na Peti oktobar, potom dane žalosti zbog neosvanjivanja šestog oktobra, onda dane Upravnog odbora RTS-a, da bi nam na kraju – na čelu ordije biznismena i investitora – u zvaničnu i prijateljsku posetu došao džumhurbaškan bivšeg vekovnog zavojevača, Turske, prema kojoj – saglasno JSP Vučiću – sada „osećamo prijateljstvo“.

Ako ni zbog čega drugog, Erdoganova poseta će ostati upamćena po strašnoj tajni koju je Vučić pred milionskim auditorijumom otkrio visokom gostu – da Ivica Dačić mrzi rano ustajanje (pa zato se i bavi politikom, prim. a.) – ali bilo je tu još koječega, naročito šljampavosti koje su neizbežni pratilac svih nabudživanja i preigravanja, poput epidemije zatajivanja popečiteljstvenih hemijskih olovaka koje su – u odsudnom momentu potpisivanja međudržavnih sporazuma – saborno prestajale da pišu, tako da je – kako usplahireno izveštava moja omiljena žutara Blic – „ministru Zoranu Đorđeviću olovku dodao njegov kolega, Aleksandar Antić, a Đorđević mu je po potpisivanja – pazi sad ovo! – uredno vratio kako bi i ministar rudarstva mogao da stavi potpis na jedan od 12 sporazuma“.

Nije to bio kraj subverzivnom delovanju hemijskih olovaka! Kada je na red za potpisivanje došao ministar kulture, Vladan Vukosavljević, i njegova je pisaljka zakazala – verovatno u znak protesta što mora da piše latinicom – ali se Vukosavljević, kao vidra čovek, brzo snašao i dograbio Visoku Olovku koja je stajala ispred Jego Sijatelnog Predsedatelstva, što bi lako mogao biti znak da ćemo uskoro dobiti novog ministra kulture ili – ovo je možda i probitačnije rešenje – komisiju za ispitivanje ispravnosti ministarskih olovaka.

Posle je – kako protokol i nalaže – visokom gostu priređen prijem u palati Srbija, koji – predvidivo – nije mogao proći bez prigodnog istorijskog kulturno-umetničkog programa. Visoki Gost je tako dobio jedinstvenu priliku da vidi original znamenitog hatišerifa. Kad smo već kod hatišerifa, sledi mala digresija. Ja sam vaktile u jednom romanu napisao da je original hatišerifa završio kao cigaret-papir, a da je postojeći primerak kopija koju je Vuk Karadžić, po nalogu knjaza Miloša, napravio u jermenskoj štampariji u Beču, zbog čega me je, da se podsetimo, Radoš Ljušić optužio za pokušaj prekrajanja srpske istorije, što sam ja, opet, shvatio kao krunski dokaz da naša istorija nije prekrojena nego – popušena. Sada sledi pogled u kristalnu kuglu! Interesuje li vas šta vidim? Vidim Erdogana kako posle napornog dana u samoći rezidencije u kojoj je smešten zahvaljuje Alahu zbog toga što je nagovorio Srbe da se oslobode od Turaka jer se u protivnom – kladim se da Redžep Tajip tako misli – Turci nikada ne bi oslobodili od Srba.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari