Ako vam nije jasno zašto je naša demokratija ovakva, bedna, nikakva i kilava, savetujem vam da u najnovijem vikend izdanju Danasa pročitate ispovest jednog od idola takozvane demokratske Srbije, Đilasa, Milovana, ne Dragana, ne dao Bog.

Elem – neznano kad, bar meni – Đilas je blagoizvoleo dati intervju Džordžu Urbanu, novinaru – meni takođe do juče neznanog – magazina Encounter. Rečeni novinar se, po svemu sudeći (za razliku od naših diletantskih novindžija) dobro pripremio i detaljno se obavestio o Đidovim revolucionarnim poslovima i danima, pa je disidentu postavio nekoliko neprijatnih pitanja o takovanom crvenom teroru, u kome se Đilas naročito istakao, a o kome se još pripoveda u Crnoj Gori i Brdima.

Kao čovek posebnog kova, Đilas se nije nešto naročito uznemirio. Da, bilo je mnogo zločina, mnogo krvi, mnogo užasa, takva su bila vremena, tako je glagoljio jedan od rodonačelnika demokratije u Srba. Događalo se, takođe je glagoljio Đido, da su neki momci, koji su preozbiljno shvatali „ideju“ iz čista mira ubili oca, pa posle igrali oko očevog leša, čisto da je dokažu pred partijom. On, Đilas – i to je rekao – lično nikada ne bi spao tako nisko da ubije oca, ali brata, brata bi koknuo ko čašu ladne vode, ako brat nekim slučajem ne bi bio „na liniji“. Also schpraht – ako je verovati spomen ploči u Palmotićevoj – „pisac i politički filozof“, Milovan Đilas, 1011-1995.

Ovo nije napisano na ploči, ali bi – da je kosmičke pravde – trebalo da bude: Spomen podižu zahvalni srpski moroni. Na Urbanovo pitanje: da li se kaje, da li ga muči savest, može li da spava, ovaj velikan bratoubilaštva nonšalantno odgovora da se ne kaje, da mu je savest mirna i da spava kao odojče. Šta da se radi, vajkao se Đido, bio je rat, bila je revolucija, a znamo da revolucija jede svoju decu. I pročaja. Serem mu se, da izvinete, ovako, sa izvesnim zakašnjenjem, ali ne prekasno i na „ideju“ i na „partiju“ i na revoluciju.

Umal da zaboravim, nakon svega, veliki revolucionar i disident je okrenuo ćurak naopako i oporučno zahtevao da bude sahranjen po pravoslavnom obredu, kako je i sahranjen. E sad, da li je nešto naročito čudno što u jednoj zemlji – u kojoj je goreopisani revolucionar, nacionalna veličina, a u kojoj je počivši veliki pesnik Brana Petrović „urednik Vidika i kolumnista NIN-a – stvari idu ovako kako idu. Ne bih ja rekao da je čudno. Rekao bih, štaviše, da je to sasvim normalno u svoj svojoj nenormalnosti. To je, uzgred, i razlog što nemam ništa protiv da se po Đilasu nazove jedna ulica. Stvari treba nazivati pravim imenima. Nadam se da razumete šta sam hteo da kažem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari