Zvanična poseta hrvatskog predsednika Ive Josipovića Srbiji vratila nas je u idilična vremena bratstva i jedinstva. Nisam bio u Beogradu, ali čujem da su ulice bile okićene srpskim i hrvatskim barjacima. Verovatno su visokom gostu ponudili hleb, so i rakiju. Sve je, velim, bilo u duhu „tradicionalnog srpskog gostoprimstva“. Uključujući i vraćanje ikone koju su manje gostoljubivi Srbi napljačkali u nekom hrvatskom gradu. Nije izostala ni šetnja po centru Beograda, ćaskanje sa građanima, a bogme ni susret sa umetnicima, ma šta to značilo.

Dakle, Boris Ivi – serdare, Ivo Borisu – vojvodo. Ruku na srce, kada se ova dvojica uporede sa Miloševićem i Tuđmanom, recimo, pa i sa Koštunicom i Mesićem, čoveku dođe da se oda umerenom optimizmu. Oprez nikada nije na odmet jer su balkanske ljubavi krajnje sumnjive, a prijateljstva još sumnjivija. Ovim nipošto ne podozrevam u Tadića i Josipovića niti dovodim u pitanje njihove dobre namere. Nevolja je u tome što su obojica – Tadić mnogo više – predsednici dveju država u kojima relativna većina nipošto ne deli njihove poglede i širinu slovenskih duša. Naprotiv! I u Hrvatskoj i u Srbiji ima još uvek puno onih koji bi da se late mača, da podele Bosnu, da „zaokruže teritorije“ i da krenu u pljačku i otimačinu. (Nisam siguran da se ona ikona jednoga dana neće vratiti u Beograd.)

Ne znam za Josipovića, ne pratim baš pomno zbivanja u Zagrebu, ali naš prezident, recimo, unatoč etikeciji i slatkorečivosti rado i polujavno sarađuje sa eminentnim predstavnicima načertanijskih ideologija. Kako čujem od mojih insajdera, komesar Sikirica i dalje ima jak uticaj na ideologiju (prejaka reč!) i kadrovsku politiku Demokratske stranke. Sve me nešto hvata strah da je i Tadić – mada se nije oglasio u „Pečatu“ – podlegao dubinama komesarove misli: „Mi možemo i ono što ne možemo“. U svakom slučaju, podlegao ili ne, Ćosićeve istorijske reči su najtačnija definicija politike koju vodi. Da stvar bude gora, stranka kojoj prezident volonterski predsedava, u svojim redovima – osim zabrinjavajućeg procenta lopuža – ima poprilično moćnu „nacionalnu“ frakciju (boljševika). I na kraju, ali ne i nevažno, uprkos tome što je po obrazovanju psiholog, naš prezident se isuviše često odaje refleksijama o nacionalnom identitetu. To može izgledati i nevažno i sporedno, ali onoga momenta kada se u politiku umešaju metafizika i transcendencija, stvari se lako mogu naći na ivici provalije. Onda se u sve umešao i sport, pa je neko predložio da se formira regionalna fudbalska liga. Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo na jednom mestu. Zvuči fascinantno. I doista bi bilo dobro pod uslovom da u Serbiji i Kroaciji ne postoje legije đuturuma koji bi eventaulne derbije pretvorile u krvoprolića, pa bi tek uspostavljeni idilični bilateralni odnosi dospeli u tešku krizu. Osim toga, Srbija nikada ne bi prihvatila da u toj ligi igraju Priština i Vljaznimi. A onda bi zbog toga Slovenci, recimo, u znak protesta izašli iz lige. Pa bismo se, ni luk jeli ni luk mirisali, vratili na početak.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari