1948/2018. (1) 1

Ove je godine sedam decenija od jugoslovenskog odbijanja Rezolucije Informbiroa, čuvenog Titovog „Ne“ Staljinu.

Bio je to istorijski događaj, bez ironije, od presudnog značaja za kulturnopolitički razvoj socijalizma i umetnosti u svetu, i da su jugoslovenske današnje zemlje ozbiljne države u kojima postoje društva, one bi, zajedno ili makar ponaosob, organizovale međunarodne naučne skupove ovim sedamdesetogodišnjim povodom. Zašto? Zato što je u toj tački odbijanja Rezolucije Kominforma uporište njihovog suvereniteta i republikanizma, ako danas uopšte možemo da govorimo o nacionalnom suverenitetu i republikanstvu ovih nominalnih republika od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana.

Ipak, sve su to države koje makar u svom imenu čuvaju sećanje i pravo na republikansko uređenje, dakle, na mogućnost da jednog dana njihovi građani i građanke budu njihov suveren, sećanje na ono politički sveto – res publica, iako su pod vlašću lokalnih oligarhija u službi globalnog profita, dakle, svaka pod šapom nacionalne, nacionalističke cosa nostra.

Republička insignija svake od ovih šest-sedam republika, među kojima je većina time i postigla napokon državnu samostalnost i nacionalni suverenitet, zadobijena je u antifašističkoj borbi Narodnooslobodilačkog partizanskog pokreta i, istovremeno, u borbi za socijalizam, protiv kapitalizma i privatizacije opštih stvari, zajedničkih dobara. Upravo socijalizam jeste primarni uslov našeg republikanstva, iako je to danas zaboravljeno do te mere da, recimo, u Srbiji donedavni predsednik republike javno podržava monarhiju, da su članovi vlade u njoj uglavnom ljubitelji kraljevine i klerikalci, te da se u nekadašnjem kraljevskom dvoru danas, sa svojom obitelji, besplatno baškari potomak poslednjeg jugoslovenskog kralja, kao da je i on sam NJKV, NJegovo Kraljevsko Veličanstvo, kako u prestolonasledničkoj abrevijaturi i stoji na limuzini kojom se vozika o našem trošku tamo-amo po ovoj zemlji koja je, ipak i još uvek, bez naslednog prestola.

Od socijalističkog utemeljenja naših republika, posle gubitka socijalizma, u sadašnjoj dominantnoj ideologiji, politici i ekonomiji, kulturi i pravu, nije ostalo skoro ništa. Ali, ipak, današnji ostaci ostataka (reliquiae reliquiarum) prava na besplatno školovanje i lečenje, otpaci su sa trpeze socijalizma, kao što su to i krupni zalogaji rešenih stambenih potreba, jer su ljudi u socijalizmu dobijali društvene stanove, pa su potom, za malu cenu otkupa u privrednoj transformaciji vlasništva pod Miloševićem, postali i vlasnici tih stanova. Osim toga, ne zaboravimo ni to da su najbolji stručnjaci u raznim oblastima, koliko ih je još ovde ostalo, upravo školovani u ozbiljnom obrazovnom sistemu u socijalizmu. Svi pismeni novinari i novinarke, na primer, školovani su u socijalizmu; svi polupismeni (kakav eufemizam! ne može se biti polupismen kao što se ne može biti polutrudan), a danas su oni u nadmoćnoj većini, školovani su u postsocijalizmu, dakle, u kapitalizmu.

Istina, da podseća na to šta je nama kao društvu pružio naš državni socijalizam, danas je nužno palo u deo onome koji je odbio da postane član KPJ, i kojem niko iz njegove porodice nije bio član KPJ, pa samim tim nije ni bio privilegovan, niti je pak imao društveni stan itd, a dok ovo piše, može da gleda na one koji su upravo bili privilegovani u onom društvu kao aparatčici koji su se kleli drugu Titu, kao što se danas kunu u SPC ili kapitalizam te ga, prema uputstvu glasovite Ajn Rend, zagovaraju javno kao jedini moralni sistem koji, ipak, pravedno favorizuje sposobnije i pametnije od manje sposobnih i glupljih, pa stavlja tako svaku stvar na svoje pravo mesto, kao što je i njih danas stavio na udobna mesta u upravnim odborima i novim partijama koje slave privatnu imovinu, da tu „vežu konja gde ima gazda kaže“, kao što su činili i u socijalizmu, oživljujući, otelovljujući, dakle, najodvratniju, najsmrtonosniju od svih poslovica osušenih na srpskohrvatskom jeziku.

Jugoslovensko „Ne“ staljinizovanom SSSR-u stoji na početku onog kulturnog procesa koji će jugoslovensku civilizaciju (kako bi rekao Krleža) podići na kvadratni stepen evropske humanistike, da ostane upamćena (dobro, zaboravljena!) kao Periklovo doba kulturnog razvoja svih naših naroda (kako bi rekao Živojin Pavlović). Sad se ovde čuje žamor nekadašnjih tihih polaznika Kumrovačke školice za pačiće malene i graja, nekada još tiših, potomaka četničkih koljača i građanskih, lepo vaspitanih saradnika nacističkog hitlerovskog režima u Srbiji, tih nakratko razbaštinjenih naslednika vila, dvorova, fabrika, jutara i lanaca, kako gnevno, kao da su oni prezreni na svetu, dobacuju piscu ovih redova: „A Goli otok i ostale kaznionice Brozovog režima?!!!“

Goli otok je minojski, minotaurski lavirint u našoj socijalističkoj, emancipatorskoj periklovskoj prošlosti pod režimom Josipa Broza Tita – već sam desetinu puta napisao i javno rekao, pa mi je lako da to opet učinim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari