Komunistička ideja u Jugoslaviji emancipovala se 1948. godine od staljinizovanog marksizma, marksizma-lenjinizma…
… a sama federativna Jugoslavija od tutorstva SSSR-a, za razliku, dakle, od svih ostalih evropskih socijalističkih država koje su, pod rigoroznom kontrolom SSSR-a, sklopile Varšavski pakt, a danas su, sve odreda, članice NATO.
Socijalistička misao u Jugoslaviji razvijala se kao četvorostruka kritika: kritika fašizma-nacizma, kritika kapitalizma, kritika staljinizma, kritika klerikalizma.
Vrlo rano, od samog raskida sa Sovjetskim Savezom, pojavljuju se knjige, i prevedene i na našem jeziku napisane, koje kritikuju ideologiju i praksu u prvoj zemlji socijalizma, koja se tada prostirala na jednoj šestini zemljine kugle. Taj odlučni ideološki i državni raskid i okret daće kosmopolitski zamah našoj jugoslovenskoj kulturi da stvori svojevrsnu, kako bi Krleža rekao, jugoslavensku civilizaciju, koja svoje slobodarske korene što prkose feudalizmu i klerikalizmu (a šta su staljinizam, kapitalizam i fašizam nego moderni oblici feudalizma) nalazi još u Srednjem veku u pokretu bogumila, koje su, među ostalima, do istrage tamanili i Nemanjići.
Kažem, vrlo rano pojavljuje se na srpskohrvatskom odlična literatura, memoarska i beletristička, koja žigoše staljinizam i sistem gulaga. Ne govorim sada, prema tome, o onim najčuvenijim knjigama s tom tematikom, koje su se pojavile ranih sedamdesetih godina prošlog veka, poput velike knjige Karla Štajnera „7000 dana u Sibiru“, koja je objavljena 1971. godine u Zagrebu (izdavačka kuća Globus), da naredne dobije nagradu „Ivan Goran Kovačić“ za najbolju knjigu, ili poput prevoda izvanrednog romana Artura Kestlera (Arthur Koestler), bestselera „Pomračenje o podne“ (Liber, Zagreb 1972); te knjige su popločale put Danilu Kišu i njegovoj prozi „Grobnice za Borisa Davidoviča“ (BIGZ/Liber, Beograd-Zagreb, 1976), koja će, takođe, dobiti nagradu „Ivan Goran Kovačić“, a postaće svetskom našom knjigom; govorim o onim remek-delima antistaljinističke memoaristike i umetničke proze, koja su se na našem jeziku pojavila s početka pedesetih godina, a pripraviće put ne samo knjigama Karla Štajnera nego i autentičnim jugoslovenskim idejama i procesima: samoupravljanju, politici nesvrstanosti, „crnom talasu“ na filmu i u književnosti, praxis filozofiji, modernističkoj socijalističkoj arhitekturi (upravo je njoj posvećena aktuelna izložba u njujorškom Muzeju moderne umetnosti), konceptualnoj umetnosti, eksperimentalnoj elektronskoj muzici…
Neko će nekad napraviti spisak te antistaljinističke literature koja se pojavljuje kod nas odmah posle Titovog „Ne“ Staljinu, a ja ću ovde pomenuti dve knjige koje su objavljene iste godine u prevodu na hrvatskosrpski, odnosno srpskohrvatski jezik: „Staljinova i Hitlerova zatočenica“ Margarete Buber-Nojman (Društvo novinara Hrvatske, Zagreb, 1952), „Zavera ćutanja – velika čistka u SSSR“ Aleksandra Vajsberg-Cibulskog (Rad, Beograd, 1952).
Obe knjige su, prva kao lično sećanje, druga kao dokumentaristička proza, izvanredan opis staljiniziranog partijskog uma i njegove nužno destruktivne prakse; oboje, autorka i autor, pišu s leve, progresivne pozicije, dobro znajući da se nasuprot socijalizmu nalazi varvarstvo, kako je to rekla Roza Luksemburg. Posredi je izvanredna proza o iskustvu iskorenjivanja čoveka u samom umu partijskom dresurom, ali ja ovde neću prepričavati njihov mučan, jeziv i odvratan sadržaj, nego ću navesti nekoliko citata iz njihovih predgovora za domaća izdanja koja su pisali jugoslovenski autori, da bih jednostavno pokazao kako se to vreme u Jugoslaviji odredilo prema staljinizmu.
LJubo Živković, u predgovoru za knjigu „Staljinova i Hitlerova zatočenica“ (jer je reč o ličnom kažnjeničkom, logorskom iskustvu u oba režima, posle besramne Staljinove predaje nemačkih komunista Gestapou, nakon potpisivanja Pakta Ribentrop-Molotov): „Sibir treba mnogo radne snage, a NKVD ima zadatak da je pribavi. I NKVD to i čini. Zastupane su sve narodnosti i svi društveni slojevi Sovjetskog Saveza. Ti nesretnici, koji su pretvoreni u brojeve, ni ne znaju zašto su zatvoreni i odvučeni u sibirske stepe. Oni postaju roblje, dok Staljin istovremeno govori: ‘Mi njegujemo naše ljude kao cvijeće’. Teško je zamisliti većeg cinizma… Knjiga Margarete Buber-Neumann je teška optužba. Ona optužuje birokratsku kastu Sovjetskog Saveza koja se drži na vlasti strašnim terorom – čišćenjima, logorima i likvidacijama. Zaslugom te kaste postao je Sovjetski Savez zemljom modernog robovlasničkog iskorištavanja radne snage.“
U predgovoru drugoj knjizi, koja je beletristički triler i studija o ideološko-psihološkoj motivaciji za samooptuživanje i priznavanje izmišljenog zločina, Dragi Milenković piše da je pod Staljinom SSSR „zemlja u kojoj – pošto je zgazila Lenjinovo revolucionarno delo – već desetinama godina orgija svirepa, despotska, birokratska staljinska kasta.“ O samoj knjizi Aleksandra Vajsberg-Cibulskog, on veli: „To je, pre svega, široka slika o mahnitanju i svirepom obračunu toga režima sa svima koji nisu prihvatili ulogu da budu obična gramofonska ploča bogomdane mudrosti ‘jedinog’, ‘najmudrijeg’ i ‘najgenijalnijeg’, obračun sa onima koji bi kad-tad mogli početi da misle i vlastitom glavom.“
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.