Beogradski elitni ljudi (1) 1

Zamračena prostrana prostorija u stanu multimedijalne umetnice LJubice N. na 39. spratu Kule Beograd.

Na zidu – veliki LED ekran, na njemu se smenjuju fotografije, jedna po jedna, bez žurbe. Prvo se pojavi nekoliko fotografija jedne osobe pored kontejnera, u različitim planovima i rakursima. Zatim, fotografije manekena ili manekenke na pisti, u istoj onoj odeći koju je nosio onaj muškarac ili ona žena što prebira po kontejneru u potrazi za jestivim otpacima i još upotrebljivim stvarima kojih se neko s olakšanjem rešio. Četrdeset je ovakvih parova, s jedne i druge strane života, ako su to dve strane. Kad se ta prezentacija završi, jedna od dve osobe koje su se do sada nazirale samo kao siluete, ali ne ona koja puši, nego ona druga, ustane i razgrne zavese – u prostoriju kroz prozorsko okno, duž celog jednog zida, grune podnevna svetlost. U svom stanu umetnica se nalazi sa svojom mamom, takođe čuvenom umetnicom Vidom N, kostimografkinjom. Oko njih su različiti umetnički predmeti i fabrikati. Na zidu naspram LED ekrana, ističu se tri fotografije velikog formata. Na jednoj je Jozef Bojs sa kojotom. NJih dvojica otimaju se oko ćebeta. Na drugoj – Marina Abramović u performansu „The Artist is present“. Preko puta nje, u Muzeju moderne umetnosti u NJujorku, u tom trenutku nalazi se LJubica N. u nebesko plavoj haljini. Gleda netremično Marinu, dok joj se suze iskre na licu. Na trećoj fotografiji je Konstantin N, LJubičin brat – to je njegov portret: šaka crnca iznad je njegovih očiju uperenih u daljinu, zaklanja ih od sunca. Ta tamnoputa šaka izgleda kao da je Konstantinova, a taj štos zove se „Svet je multikulturalan“.

Vida: Je li ta odeća oprana?

LJubica: Da, prošla je dubinsko hemijsko čišćenje. Dugo sam o tome razmišljala i na kraju zaključila da je, ipak, treba očistiti.

Vida: Svakako. Daj mi, molim te, čašu vode!

LJubica: Hoćeš li sveže ceđeni sok?

Vida: Ne, samo čašu mineralne vode.

LJubica (dok uliva vodu): Ukoliko je ne bih oprala, to bi značilo da je na reviji mogu nositi samo ja, jer bi jedino to bilo pošteno. Međutim, važno mi je da to upravo budu manekenke i manekeni, i to oni najbolji. Kao kad je reč o uobičajenoj modnoj reviji novih modela neke kreatorke, kolekcija jesen – zima ili proleće – leto. Tek tada je na delu subverzivni umetnički čin.

Vida: Impresivno je. Mislim da je ovo tvoj najsnažniji projekat do sada. I u umetničkom i u moralnom i socijalno angažovanom smislu. Hoćeš li dati u katalogu i biografije onih klošara?

LJubica: Nisu oni klasični klošari i klošarke. U stvari, uopšte nisu klošari. U tome i jeste stvar. Među njima ima intelektualaca koji žive u sasvim pristojnim stanovima. Ostali su bez posla pa su primorani da rade to što rade. Videla si njihova odela. Tu ima sjajnih komada, i nije sve ofucano. Videla si i onog s dve različite cipele, a svaka je firmirana i u odličnom stanju. Mislim da su obe italijanske, gotovo kao Zanotijevih ruku delo.

Vida: Zato i mislim da je potrebno dati njihove biografije.

LJubica: To je drugi deo hepeninga. Prvi je čista modna revija, sa uobičajenim zvanicama, s pistom na najprestižnijem mestu i sa najskupljim manekenima i manekenkama. U holu te zgrade u kojoj se odigrava revija, ili u foajeu, biće izložba i ovih fotografija, koje si sad videla, i mnogih drugih Konstantinovih fotografija u vezi s projektom, a tu će biti i veliki panoi sa biografijama koje pominješ – bela slova na crnoj podlozi. Ili crna na beloj…

Vida: Crno na belo. To je bolje.

LJubica: Naravno, imaćemo i, luksuzno opremljen, podebeo katalog. To je, zapravo, monografija koju Konstantin uređuje.

Vida: Odlično. Tako sam i mislila.

LJubica: Tu će biti dokumentovane sve faze rada.

Vida: Je li ti potvrdio još neko osim ovih iz Moskve i Pekinga?

LJubica: Berlin je gotovo siguran. Pregovaram s Parizom. To bi bio pun pogodak. Grad mode.

Vida: I NJujork! Ali i Milano, ne zaboravi na Milano!

LJubica: Mislim da će stvari krenuti same od sebe posle Berlina.

Vida: A hoće li oni jadničci imati nešto od tih inostranih revija?

LJubica: Manekeni ili klošari?

Vida: I jedni i drugi.

LJubica: Klošarima je, kao što sam ti već rekla, plaćena otkupnina za odeću, između 150 i 200 evra. To je dobra cena.

Vida: I te kako, za te prnje.

LJubica: A što se manekenki i manekena tiče, čitavih deset odsto ukupne neto zarade ide njima bruto. Svakom po pola procenta.

Vida: Divno! A koji je naslov događaja?

LJubica: Istinski naslov bio bi „Proleterska revija“…

Vida: Nikako!

LJubica: Ne brini, s njim ne bismo mogli da računamo na velike sponzore…

Vida: Na to sam mislila.

LJubica: Ali možemo da konkurišemo, na primer, kod Fondacije „Roza Luksemburg“. Oni daju bedno, do 5.000 evra, ali, jako mi je važno da i oni ovo podrže.

Vida: Razumem.

LJubica: Naravno, reviji ćemo dati naslov koji ima mnogo šire referencijalno polje, a sasvim u duhu Brehta: „Prosjačka revija“.

Vida: Izvrsno!

LJubica: Znala sam da ćeš na njega pasti.

Vida: Stvarno, sve ste fino promislili. A šta je sa obućom? Hoće li manekeni obuvati cipele ovih klošara? Kako ćete prilagoditi veličine?

LJubica: Ne, to ne. Hodaće bosi, a originalnu obuću nosiće u rukama. Zatim će svako od njih spustiti na pod tu obući, pa će, kad se revija završi pista biti prekrivena svim tim cipelama. Biće to jedna arabeska od ženskih i muških cipela – arabeska koja predstavlja ljudske korake.

Vida: Genijalno! Jaka ideja, jak naziv, jak efekat!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari