Ženski hor Praksa pevao je partizansku pesmu „Bella ciao“. Bilo je tužno i veliko, veliko kakva je bila Daša i kakva u sećanju i tekstu jeste do kraja sveta i književnosti, veliki čovek, velika književnica.

NJen glas ostaje za njom, u nama i među nama, kao jedan od najjačih i najpromišljenijih glasova ovog našeg jezika sve dok tog jezika bude. U poslednjim godinama njenog života postao je to svetski glas u književnosti. U nerazumnom, bahatom svetu – glas razuma i brige; u duhu Miroslava Krleže i Danila Kiša, glas onih kojima je u evropskoj i svetskoj istoriji uzeta prilika da išta kažu i budu čuti. NJihove tragične sudbine Daša je vratila u život, poimence. Uz teret sopstvenog izbeglištva i apatridstva, ona je u svoj književni zadatak uzela breme hiljada nevino stradalih ljudi i iznela ga iz evropske nacističke i fašističke noći na svetlost dana, majestetično i etično. Ona je to mogla, jer ona se na to jedina usudila. NJen credo je jednostavan i njen ethos je jednostavan: zove se antifašizam.

Nema malog i velikog, manjeg ili većeg fašizma, kao što se ne može biti malo ili mnogo trudan, znala je i tako govorila, pisala i činila Daša Drndić. NJen antifašistički osećaj, a ne samo stav, umeo je da predoseti i razotkrije fašizam u samom začetku, tamo gde i ne slutimo da tinja, a ne tek u razvijenom obliku. NJena otvorenost, spontanost i erotična kritičnost, svakome ko bi s njom došao u kontakt, a ne samo dobrim poznanicima i prijateljima, jarko su govorili da pred sobom imaju autentičnu osobu najplemenitijeg kova, ličnost krupno skrojenu. To se videlo i na Mirogoju: Daši Drndić na komemoraciju nije zalutao ama baš niko. Okupili smo se, i Ona je bila među nama.

Bio sam joj drug i bila mi je drugarica, ali to nije dovoljno da bih o Daši mogao da kažem sve ono što treba i onako kako to treba, u smesi štokavskog i čakavskog našeg narečja, ikavice, ijekavice, ekavice i „naših italijanizama“, da bi to bilo istinito na način na koji njen autor o tome sanja, a što je, kad je hor svršio „Internacionalu“, pred odrom, rekao moj drug Milan Rakovac, književnik, jer je on Dašin prijatelj, jedinstven prijatelj, telo jednog tela i duh jednog duha s njom, te samo on može biti taj Orfej, kad je već Prometej iz Rakovaca kraj Poreča, kao u epskoj našoj pesmi s tugom za sestrom:

„Sestra moja tanka, jelvice moja… lepa i srdačna rožice moja… rano moja… lepa naša nevestice prez oženje… okrunjena mladost tvoja… grančice moja… vela nadijo moja… jubezniva srdačna ranije moja… da ću ja tebe do grobića sprovajat i tvoja mrzla lišca obuševat… Daša moja, duša moja…

Napisah jednom, Dašenjka, kako se ćuti cvrkut crkotine civilizacije, ali dok smo se zanosili nadom i ljudskom mjerom ti si znala i pisala neumitnost, a onda je novi soj, novi rod, nova biološka jednica, entitet milenijski podijelio jogurte pa prepriječio nam živote balvanima. Dok Jura Stublić pjeva ‘E moj druže beogradski, Slavonijom sela gore…’, pakuješ svoju sirotinju u dva-tri kofera, pa Mašu majušnu na krkač, pa ala biž ča, kako ča ti je otac biža ča… I onda u djetinjastome cvrkutu postmodernizma i štektanju kalaša i liberaloidnom blebetanju sloboda i urlikanju militar-nacionalizama i dok masni mačak Tom juriša, a Jerry mišić biž ća u mišju rupu, zaliješ nas sve romanesknim slapovima našeg europskog, bjelačkog, kršćanskoga istočnog grijeha, našeg milenijskoga lova na Vječnog Žida. Mi šutimo i trpimo, poneko jaukne, poneko urlikne, džaba. Daša Amazonka, rafli gole statistike i suhoparnog dokumenta, arhivi se tresu u strahu: ajooj, dolazi Daša, sad će opet tu nešto kopati a tko kopa taj iskopa. Zar nije razumnije biti politički korektan i uzdržano efektan i moralno defektan?

Grmi Daša na Forumu Tomizza 2016: ‘U Evropi vlada tabu u vezi s riječju ‘fašizam’ kada se ona odnosi na današnje političke i druge pojave. Postoje desni ekstremizam, radikalna desnica, populizam, desničarski populizam, ali fašizam: ‘nemojte tako’, ‘pa, živimo u demokraciji!’, ‘to su periferne, marginalne pojave, neinstitucionalne’. Vrijeme je sve te prirepke nedemokratske ideologije nazvati onim što jesu: fašističke. Oni nisu elementi fašizma, oni jesu fašizam.’

Temida ovih naših kultura, europske kulture, demokratske antifašističke kulture – samo što Daša nema povez na očima i nema mač u ruci, ali zato je njena riječ oštrija od mača, nemilosrdno romansirajući užasne dokumente i statistiku genocida – imena i prezimena na tisuće otete plavooke djece židovske i slavenske u programu Lebensborn, da budu temelj arijske rase. Imena i prezimena stotina kršćanskih svećenika umorenih u nacističkim konclogorima. Imena milijuna Židova kratkim postupkom ognja poslatih u Tomizzin bolji život. Daša Istrijanka, Dalmatinka, Zagrepčanka, Beograđanka, Rovinježa, Kanađanka, Riječanka… Daša državljanka svijeta. Očevi su nam se borili protiv fašizma, donijeli Pazinske odluke 1943. NJihovu borbu nosimo u duši, u krvi, u peru, zauvijek. Svoga oca jedva pamtim, s tvojim sam drugovao, i uputio mu posljednje slovo, kao što sad moram tebi, kćeri njegovoj. Apsurd, jer moj je red bio prije tvojega, ali smrt uzima najprije one najbolje od nas.

Lipi muoji ljudi, a štijte, nu, ča nan piše naša Daša, namisto unega ča su rekle peršuone de due soldi ča su hi puni đornali i portali. Daša Drndić nan piše suhu istinu: nema onih šekspirskih ifs&buts (ako i ali), nego dreto u lice. Štijte Dašu, ne bude nan laglje, ma ćemo se zdricati i znati živiti i priživiti, niš ni za vajk, čovik je jači nego stina – samo da se makne.

Ne mogu ti Dašo ništa reći nego Majakovskoga ‘kto tam prjamoj šagajet? LJeva! LJeva! LJeva!’, jer ostaješ naš Sonnenschein, Suncasjaj. I možda mrvica tvog neumoljivoga prkosa dopadne i ponekog od nas.

Ala zbogun lipa muoja tankovita tier nego struojna i visovita i vilovita. Ciao mia bella, ciao!“