Između kamenih blokova na zidovima starih hanova raste prkos u bokorima, a u dvorištu Crkve Svetog Spasa, nedaleko od groba revolucionara Goce Delčeva, rodio je najlepši nar na Balkanu.

Orlovi nokti mirišu na jasmin i još ima jorgovana u staroj skopskoj čaršiji. Meša se žamor albanskih i makedonskih glasova, a često se čuje i srpski jezik, koji govore muškarci u kafeima, ugovarajući poslove.

U uličnim antikvarnicama, koje imaju svoje redne brojeve, u centralnoj gradskoj opštini, jedinoj opozicionoj, kao i u knjižarama, ima puno srpskih knjiga, starih i novih. Na trafikama, uz makedonske, prodaju se regularno i srpske novine. Može se, uz jaku tragalačku volju, pronaći i poneki primerak Danasa, koji prodavci uglavnom ne izlažu, jer ga čuvaju za stalne kupce.
Tragam za monografijama o onom Skoplju od sve do pre osam-devet godina, lepom gradu sa starim kamenim mostom, trgom koji je projektovao Kenzo Tange, i sa istaknutim modernističkim građevinama, među kojima je remek-delo zdanje Makedonske opere i baleta, koje se danas ne vidi od kao-klasicističkih, kao-mermernih kao-zgrada.

Nekoliko odličnih monografija zaudara na memlu, a ono što je sasvim očuvano i suvo, izdanje je Matice makedonske iz 1999. godine: „Skopje – paraleli“, autor Kiro Dojčinoski. Tu knjigu kupujem od prodavca koji svoju tezgu-antikvarnicu drži pored Crkve Svetih Konstantina i Jelene, još u izgradnji, odmah uz Memorijalni centar „Majka Tereza“ – novopečena svetica.

Zanimljivo je kako su ova crkva i ovaj memorijalni centar, koji je izraz najgrotesknijeg kiča, dospeli na ova mesta. Crkva je trebalo da bude podignuta na centralnom gradskom trgu, tamo gde se danas propeo Bukefal pod Aleksandrom Velikim dakako Makedonskim, ali su se građani bunili, pa je donedavni premijer Gruevski, iz džepa izvadio novčić, šta-li-već, i stavio ga na prvo slobodno mesto na maketi centra grada. I evo danas tu pozlaćene crkve u koju teško da gde ima da probije spoljašnja svetlost. Na međunarodnom konkursu za pomenuti memorijalni centar kontroverzne svetice, pobedio je doista izvanredan projekat. Nagrađeni, valjda portugalski autor, skupo je isplaćen, a konkurs je poništen, da bi na sledećem pobedio onaj koji nije ni zapažen na prvom.
Milijardu evra već je potrošeno na urbicidno urbanistički projekt „Skoplje 2014.“, i sad, ovaj grad ima sve što imaju i drugi, doduše pomalo skraćeno, pomalo deformisano, i u najlošijoj izradi, ali nema više ništa svoje. NJegovo svojstvo postaje karikaturalna, groteskna imitacija. Ima, eto, i Britanski muzej, i Trijumfalnu kapiju, i Brandenburšku kapiju, a imaće uskoro i bečki Prater na Vardaru. Ima sve muze, u bronzi i pozlati, i sve antičke junake koji su, sa bogovima Olimpa, odreda Makedonci. Ima, nego šta, i svoga Prometeja, kojem je vajar, iz drugog puta, morao da navuče gaćice, te je sada sasvim nejasno kuda se tako odeven zaputio ovaj mladi kupač s bakljom u ruci. Iza pročelja tzv. Brandenburške kapije, bele kao od mermera, dva su, umal’ ne rekoh uklesana, utisnuta natpisa, jedan je Viktoria, drugi Justicia. Kad su oni koji su u gimnaziji učili latinski upozorili autora da je nepravilno napisao ime Justicia, umesto Iustitia, on im je slavodobitno svima skresao u lice da je koristio latinski dijalekt koji se govorio i pisao u Kordobi.

Ko kucne u kao-dorske stubove od trideset metara visine, osetiće lako pod prstom njihovu šupljinu, taj tanki gips na stiroporu koji je plaćen suvim zlatom poreskih obveznika, da bi grad ličio na ono što nikada nije bio i što nikada nigde nije bilo grad – na živi privid arhitekture, na kulise u kojima treba da žive ljudi i gostuju gosti.

Možda najužasniji jesu prizori velikih prozora, kao-klasicističkih, koji pokrivaju po dva sprata, pa kad gledate zgradu spolja, izgleda vam da ona ima, recimo, dva sprata i potkrovlje, a, u stvari, nad prizemljem je pet spratova sa dva niza prozora!

Sve je danas u novoj arhitekturi Skoplja kao-urbanizam, kao-drevnost, kao-klasičnost, kao-barok, kao, kao, kao, kao što je sve u palanci. Vidljivost i razgovetnost tom prividu daju sada šarene boje s protesta Šarene revolucije, boje života na tom belom plastično-kao-mermernom mrtvilu. Ima nade i života, to mi je jasno dok gledam glumicu Simonu Spirovsku dok boji ulice i trgove, a sinoć sam je gledao u izvrsnoj predstavi-vrisku „Da go pozdraviš i da mi go baciš“, koja je direktno uperena protiv nove, ideološke uprave, nametnute Teatru za decu i omladinu.

Ne znam kako sve ovo izgleda slavnom Robertu Vilsonu. Sutradan po otvaranju 50. Bitefa stigao je u Skoplje da u Makedonskom narodnom teatru – takođe, oblepljenom kao-neoklasicističkom fasadom, poput neke bečke torte koja je, dakle, kao-torta – primi počasni doktorat jednog kao-univerziteta, čiji je vlasnik režimski pisac broj jedan – Jordan Plevneš. Doctor honoris causa, Bob Vilson, održao je u Skoplju istovetan govor kao na otvaranju Bitefa, sve sa onom znamenitom početnom pauzom dugog ćutanja. I nije se ništa zapitao. Neznanje, ako je ovde u pitanju neznanje, a ne kao-neznanje, jeste ideološki stav.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari