Elita je privilegovani društveni sloj koji služi očuvanju sopstvenog klasnog statusa u određenoj sferi moći.
U svakom razredu moći postoji klasa gazda i klasa posluge. Ta posluga ne pripada eliti kojoj je odana, jer je od nje, uprkos istim nazorima, deli nepremostiva klasna provalija.
Nedavna smrt ekstremističkog nacionaliste, ustaške provenijencije, nekad darovitog jugoslovenskog glumca, Božidara Alića (24. decembar 1954, Zagreb – 3. mart 2020, Zagreb), poučan je primer za to kako se nacionalistička elita ratosilja nacionalističke služinčadi, s kojom deli iste poglede i mržnje, istu ideologiju, ali ne i društveni status.
Jedno je, naime, biti bogati duhovnik nacionalizma, ugledni akademik nacionalizma, a nešto sasvim drugo, uprkos istom zadatku – njegovo gnojivo i topovsko meso, bašibozuk i lumpenproletarijat, kojem je dušom i telom pripadao i neprijatni komedijant Alić.
O sudbini rashodovanog nacionaliste, pronicljivo svedoči priča mog druga Drage Paurevića. Ta priča, koja se ovde prvi put objavljuje, poglavlje je zajedničke povesti nacionalističkog beščašća:
„Božidara Alića nikad nisam gledao u kazalištu. Došao sam prekasno u Zagreb a da bih ga vidio prije njegovih demona. Gledao sam ga samo na filmu. Od djetinjstva ga pamtim po njegovoj prvoj filmskoj ulozi u Vukotićevoj ‘Akciji stadion’, scenaristâ Slavka Goldsteina, Židova, i Dušana Vukotića, Crnogorca. Njihove nacionalnosti, iako mi se od toga povraća, navodim samo zbog Alića.
Sjećam se, glumio je Alić izvrsno člana ustaške mladeži. Osim te, doista upečatljive uloge krvnika, kod Vukotića, glumio je Alić i kod Tadića, Babaje, Galića…, da bi se devedesetih konačno ukotvio kod Sedlara i Vrdoljaka. Iz filma prešao je u stvarnost.
Sredinom 2016., počinjem voziti taxi – za, tada tek pristiglu, kompaniju Uber. Vozio sam nekih mjesec-dva, jednog dana dobijem poziv s adrese u blizini autobusnog kolodvora u Zagrebu.
Pozvala me je ženska osoba. Stao sam pred zgradu očekujući putnicu, kad, najednom, prilazi mi Alić, trijezan. Na trenutak sam pomislio da jednostavno odem, ali sam odustao. Propitat ću ga malo, a ako mi se njegovi odgovori ne svide ili postane neugodan, izbacit ću ga iz auta.
Krenem, izmijenimo nekoliko konvencionalnih rečenica i on po naglasku prepozna da sam iz Slavonije. Kaže mi kako najviše voli Slavonce, koji su po njemu najbolji Hrvati, te da su najviše propatili, i započe svoj domoljubni solilokvij. Prekinem ga i kažem mu da je sve to što on govori samo gola tlapnja.
Umuknuo je, gledajući me u čudu.
Na to još dodam, da ne truje to svoje dijete mržnjom i da će ga oni od kojih očekuje milostinju i njihove mrvice sa stola, ostaviti na cjedilu. Šutio je i samo me ispod oka promatrao. Kada smo stigli do odredišta, najuljudnije mi je zahvalio na vožnji, platio i gotovo plačnim glasom zamolio da mu dam najvišu ocjenu (sistem ocjenjivanja je takav da putnik ocjenjuje vozača, ali i vozač ocjenjuje putnika).
Njemu je Uber bio ukinuo nalog i sad se vozi na ženino ime, ali i tu je zglajzao, pa me moli za tu ocjenu, da mu popravi prosjek. Bilo mi ga je žao. Izgledao je jadno, ni sjena onog velikog glumca s ekrana.
Kasnije sam ga vozio još nekoliko puta.
Dobro me upamtio i svaki put je sa mnom najuljudnije razgovarao i zahvaljivao mi. Nikad više nije htio ni o čemu drugom razgovarati osim o vremenu ili prometu.
Jednom prilikom smo razgovarali o bazenima u toplicama oko Zagreba. Pitao me je koliko bi ga koštala vožnja do tamo i nazad. Ukucao sam u aplikaciju destinaciju i rekao mu cijenu. Bilo mu je preskupo.
Predložio sam mu da ide vlakom, jer na taj način ima popust i na voznu kartu i na ulaznicu. Vidio sam da važe da li je u mogućnosti to platiti, pa mi je čak palo na um da mu ja kupim kartu za vlak, ali sam odustao. Nisam htio častiti ustašu. Kad je nedavno umro, osjetio sam isto sažaljenje kao nakon prvog našeg razgovora.
Post scriptum: Ponovo se pojavljuje Alić u javnosti, sada već vidno narušena zdravlja, za vrijeme tzv. šatoraških prosvjeda, kada se pretvara u redikula – dvorsku ludu koju vucaraju amo-tamo po domoljubnim performansima.
Bizarnost njegovih javnih nastupa postaje legendarna i toliko iritantna čak i onima koji ga instrumentaliziraju, da ga se i oni sami počinju kloniti.
Njegova mahnitost kulminira kada se pijan pojavljuje u direktnom televizijskom prijenosu slavlja iz stožera novoizabrane predsjednice KGK i novinarki daje izjavu da ‘zahvaljuje Bogu na izbornoj pobjedi Grabar-Kitarović protiv udbaške, srbofilske i četničke struje’.
U takvom duševnom stanju, njegova uloga korisne budale je završila. Za njega – više ni mrvice sa stola.
On, međutim, nastavlja živjeti svoju ulogu: snima svog malodobnog sina kako urla: ‘Za dom – spremni!’ Za svoju monodramu, zakazanu u Lisinskom, za mjesec dana uspijeva prodati jednu ulaznicu, pa mu otkazuju obećanu dvoranu. Na to reagira tužbom prema Lisinskom i prema Gradu Zagrebu.“
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
