Bojana Maljević: Mnogo godina sam izgubila na nerealna očekivanja 1Foto: FoNet/ Zoran Mrdja

U Srbiji već nekoliko decenija postoji otvoreno pitanje šta se dogodilo sa bebama koje su živorođene, pa je u porodilištima konstatovana ili proglašena smrt beba.

Reč je o bebama za koje se ne zna da li su, na koji način i gde sahranjene. Zato postoji opravdana sumnja roditelja da je neko proglašavao lažnu smrt i prodavao bebe. Država Srbija, od početka dvehiljaditih, kada je afera izašla u javnost, do danas, nije učinila dovoljno da otkloni sumnju da je postojala na taj način organizovana trgovina bebama, a broj roditelja koji sumnjaju se iz godine u godinu uvećavao. Tome su doprineli mediji jer su mahom na tabloidan način tretirali temu – kaže u razgovoru za Danas Bojana Maljević, glumica i producentkinja serije „Kalup“, inspirisane aferom „nestale bebe“. Ova mini serija nastala je po elementima istinitih priča brojnih roditelja, okupljenih u više udruženja, koji i danas traže istinu o stotinama novorođenčadi za koje tvrde da su poslednjih decenija dvadesetog veka ukradena iz porodilišta u Srbiji. Serija govori o bivšem policajcu, koji pokušava da dođe do istine. Bojana Maljević u razgovoru za Danas govori o svojim motivima za ekranizaciju ove priče, koja je, budući da je prikazana s početkom epidemije korona virusa kod nas, nepravedno ostala skrajnuta, ali i o samoizolaciji, vanrednom stanju, izborima, bojkotu – svemu onome o čemu i inače bez zadrške govori na društvenim mrežama, zbog čega je često nazivaju vodećim opozicionarom u Srbiji.

*Zašto ste u ovom trenutku želeli da ekranizujete priču o nestalim bebama u srpskim porodilištima?

– Taj trenutak počinje pre tri godine kada smo odlučili da učestvujemo na medijskom konkursu Delegacije Evropske unije. Razlozi su bili brojni: država Srbija nije ispunjavala obavezujuće preporuke Suda za ljudska prava iz Strazbura, zakon o nestalim bebama nije bio donet. I ništa manje važno: senzacionalistički pristup medija je doprineo da ova važna tema bude svedena na rijaliti šou u kojem se različita udruženja roditelja međusobno svađaju, dok nikakvog napretka na putu ka istini nema. Mi smo želeli da kroz igranu mini seriju prikažemo ovaj problem i možda na taj način da doprinesemo zdravoj debati. U međuvremenu, svega nekoliko dana pre početka prikazivanja serije, Skupština je izglasala zakon kojim roditelji prvo nisu bili zadovoljni i organizovali su proteste. Zahvaljujući tome unete su izmene u zakon i sada se nadamo da će taj novi zakon zaista da doprinese otkrivanju istine o sudbini nestalih beba.

*Ova priča nije samo slika perioda u kome su se ti slučajevi događali, već i savremenog sistema koji ni danas, ne želi da otkrije prave počinioce, odnosno da li ih je bilo. Zašto je tako? Kome odgovara da se i danas ne zna istina?

– Kad kažete počinioci, Vi govorite kao da ste sigurni da je postojala organizovana trgovina bebama na državnom nivou, iz čega sledi da država to nekoliko decenija krije. Da je situacija takva, mi bismo verovatno imali priču veka, ali stvari ne stoje baš tako. Dugo sam se bavila istraživanjem ove teme, postoje brojne indicije da je trgovine bilo, ali ne postoje dokazi da je država učestvovala u tome. Mi smo zato snimili priču iz koje se može zaključiti da je trgovine bebama bilo, ali da neki roditelji takođe treba da budu spremni i na razočarenja kada saznaju stvarnu sudbinu. Neki će verovatno morati da se suoče sa činjenicom da je njihova beba stvarno umrla, kao što je slučaj sa našom glavnom junakinjom. To je veoma kompleksna tema i posebno je važno da mediji o njoj izveštavaju na drugačiji način. Svakodnevno smo mogli videti da postoje neki dokazi, mi smo išli i tragom toga ali se ispostavljalo da to nisu validni dokazi. Primera radi, rezultati neke DNK analize kojom su mahali u medijima pokazali su da ta DNK analiza nije validna na sudu, jer uzorci nisu adekvatno uzeti. Brojni su takvi primeri. Tabloidnim pristupom mediji ne pomažu roditeljima. Kako god se ponašali roditelji, država je obavezna da im pruži konkretne odgovore i tačne informacije, a ne da ih godinama eskivira i održava u bolu.

Bojana Maljević: Mnogo godina sam izgubila na nerealna očekivanja 2

*Početak pandemija virusa kovid 19, poklopio se sa premijerom „Kalupa“. Čini se da zbog toga ova mini-serija nije dobila zasluženu pažnju, koja bi u nekim drugim okolnostima sigurno usledila. Kako ste vi zadovoljni odjekom koji je ovaj projekat imao?

– Tačno, trebalo je da imamo javnu premijeru 12. marta i mi smo je odgovorno otkazali, iako još nije postojala zabrana okupljanja. Smatrali smo da treba da budemo primer odgovornog ponašanja u epidemiji koja je tih dana zvanično počela da zahvata i našu zemlju. U pravu ste, pandemija je bila toliko snažna tema, da je potisnula sve drugo. Činilo nam se da u celom tom haosu nije pristojno da insistiramo na dijalogu o nestalim bebama, iako se serija emitovala po planu i imala je izuzetno veliku gledanost. U ime cele ekipe kažem da smo veoma srećni što su gledaoci ovako lepo primili našu mini seriju „Kalup“, mnogi su nam se javljali i zahvaljivali. Nadamo se da će igrana serija na drugačiji način podići svest celog društva o ovom velikom problemu, onako kako taj problem zaslužuje. Bez senzacionalizma. I naravno, da će dijalog biti nastavljen, a istrage pokrenute. Hvala Delegaciji Evropske unije, Telekomu Srbija i Radio-televiziji Srbije što su prepoznali važnost teme i pružili nam podršku. Pored kvalitetnog dramskog programa svi zajedno smo učinili upravo to – da što više ljudi sagleda problem iz perspektive koju im tabloidni mediji ne pružaju.

*Kako ste vi proveli period samoizolacije? Da li ste se pridržavali saveta? Na Fejsbuku ste istakli da ste najviše verovali doktoru Zoranu Radovanoviću, koji nije bio u sastavu Kriznog štaba Vlade Srbije u borbi protiv kovida 19…

– Samoizolaciju sam provela isto kao i svi odgovorni građani. Pridržavala sam se svih mera i još uvek se pridržavam. Radila sam od kuće, držala sam online nastavu mojim studentima produkcije i pripremala sam razvoj nekih projekata. Tačno, mnogo mi je značio prof. dr Zoran Radovanović, zato što je govorio smireno ono što misli i nije imao potrebu da vaga reči ili informacije, kao neki članovi Kriznog štaba.

*Kako ste gledali na sve što se dešavalo tokom mesec i po dana vanrednog stanja? Da li vas je nešto u tom periodu iznenadilo? Kako ocenjujete ponašanje predsednika, premijerke, članova Kriznog štaba…?

– Nije me iznenadilo ništa, osim početnog ismevanja virusa za koji je bilo jasno da već razara ljudske živote veoma blizu nas. Iznenadilo me je i koliko je ceo svet nespremno dočekao ovu pošast, a time sam i danas iznenađena. Svi smo zbunjeni. Sad odjednom, kao da kovid 19 nije postojao, kao da je to neka daleka prošlost. Takav stav celog sveta me plaši. Nemam potrebu da komentarišem pojedine neodgovorne izjave, zloupotrebe vanrednog stanja, baklje na krovovima, o svemu tome sam već rekla šta mislim kroz Tviter. Ne mogu da se vraćam na to. Smatram da je važno što se uprkos svemu ovde nije dogodila velika katastrofa. Ostajemo u nadi da je neće biti kasnije. Sve ostalo, svaki drugi komentar, bio bi upotrebljen u dnevnopolitičke svrhe, a tu sam se mnogo puta opekla.

*Tokom karantina lupalo se u šerpe, protestovalo… ali se sve umirilo sa prekidom vanrednog stanja. Da li smo neosnovano očekivali drugačiji svet nakon korone?

– Nisam očekivala drugačiji svet nakon korone. Trudim se da imam realna očekivanja. Mnogo godina izgubila sam na nerealna.

*Povodom protesta „1 od 5 miliona“ izjavili ste da se vlasti menjaju na izborima. Pratite li danas izborni proces i da li ćete izaći na izbore? Šta mislite o bojkotu?

– Nije tačno da sam izjavila da se vlasti menjaju na izborima, one se mogu menjati i na druge načine. Rekla sam da mislim da će ova konkretna vlast biti promenjena tek na izborima. I da bez pobede opozicije na nekom nivou izbora nema ništa od smene vlasti. Tako mislim zato što se tako ponaša zapad. Bila sam deo tog protesta, iako nisam imala iluziju da se tim protestom može smeniti vlast. Protest je način da građani izraze svoje nezadovoljstvo. I pre protesta mi je bilo jasno u koliko lošem stanju je opozicija. Verovatno se sećate da sam za bojkot bila mnogo ranije, dok me je opozicija na društvenim mrežama ubeđivala da grešim. Onda su se posle jedno devet meseci dosetili da je bojkot jedino rešenje. U novembru sam rekla da se sa bojkotom zakasnilo i da će svi na kraju izaći na izbore, a da su sve ostalo tehnike pregovaranja. Nije bitno što se ispostavilo da sam u pravu, politikom se ne bavim i moje mišljenje nije važno. Ali jeste bitno to što se ne slažem da ne smemo kritikovati opoziciju, dok se ne promeni vlast. Ne mogu da pristanem na takav način razmišljanja. Zašto? Kritikovala sam vlast i ćutala o manama opozicije jedno šest i po godina, dok su ti lideri radili svoje poslove ili sedeli u Skupštini. Ne znam kako da vam objasnim, nisu merodavni da mi određuju šta je ispravno a šta ne. Moja shvatanja su takva da imam pravo da kritikujem bilo čiju politiku, da je sloboda govora važna i da se do sistemskih promena ne stiže tako što ćemo ćutati o lošim politikama i potezima opozicije. Jeste najvažnije kritikovati svaku vlast, naravno. Ne znam šta nisam izgovorila ili napisala na račun ove vlasti. Ali podržavanje nacionalističke demagogije jednog dela opozicije pogubno je. Takođe je pogubna stravična polarizacija društva, gde deo opozicije proglašava Vučićevim saveznikom svakog ko ovog trenutka nije za bojkot. Sve to ne vodi ničemu dobrom. Važno je govoriti o svemu.

*U ovom periodu korone na udaru su bili i umetnici. Umanjen je budžet za kulturu, smanjena su sredstva za kinematografiju, slobodni umetnici prvo zaboravljeni iz paketa mera podrške, a posle, nakon apela, pomognuti, ali opet ne svi… Kako se vama čini odnos države prema kulturi u ovim vanrednim okolnostima, ali i inače?

– To što u rebalansu budžeta nisu planirana sredstva za kulturu, što su svakoj vlasti kultura i umetnost na poslednjem mestu i sve šta ste naveli je za svaku osudu i kritiku. To nije ništa novo i kritike na taj račun izgovorene su mnogo puta. Hajde da govorimo i o odnosu nas samih prema našem poslu, konkretno mislim na Grupaciju kinematografije pri Privrednoj komori Srbije. Ona je osnovana da bi unapredila rad cele branše, a već mnogo puta se ispostavilo da je to takođe jedna varka i da su opet na delu lični interesi. Da ne ulazim sad u ranija dešavanja, za vreme vanrednog stanja nedeljama sam pokušavala da objasnim kolegama da treba zajedno da se dogovorimo oko mera, preporuka i zajedničkih stavova koji su važni za naredni period u kojem ćemo svi morati da radimo pod velikim oprezom i uz višestruki rizik. Mogli smo neke rizike da predvidimo i uradimo nešto dobro za sve nas, da zauzmemo zajednički stav i prema državi koja bi trebalo da nam pruži logističku podršku u konkretnoj temi. Na kraju je to završeno na jedan, po meni, neodgovoran i nekolegijalan način. Stoga, ako mi između sebe ne možemo da se dogovorimo i da shvatimo važnost trenutka, već pojedinci gledaju samo sebe – kako da očekujemo to od nekog drugog, pa i od države? Svaka vlast će imati isti odnos prema nama, dok mi taj odnos ne promenimo. A to jedino mogu da promene jaka strukovna udruženja. Trenutno sam navela mali primer na audio-vizuelnim delatnostima, slično je u svim drugim oblastima.

Verujem da će se gledaocima dopasti nastavak serije „Dug moru“

*Kao producentkinja i glumica, sa kakvim problemima ćete se suočavati u postkovid periodu? Očekuje vas druga sezona serije „Dug moru“…

– Mnogo je oprečnih informacija u vezi sa virusom i one se odražavaju na sve poslove i na svakog pojedinca. Očekuju nas veliki izazovi, jedno je zaštita ljudi a drugo je zaštita naših projekata, filmova i serija. Na dnevnom nivou pratim informacije šta rade kolege u svetu i uz ta saznanja i lična iskustva planiram dalji rad. Meni nije stalo da krenemo snimanje po svaku cenu, bezbednost ljudi je na prvom mestu, potom bezbednost celog projekta. Zato pre početka rada hoću da uradimo sve za maksimalnu sigurnost, jer jedino tako ni kreativni deo neće trpeti mnogo. Naša ekipa ima tu sreću da se radnja serije „Dug moru“ u velikom delu odvija u Crnoj Gori, na poluostrvu Luštica, u Boki kotorskoj i u malom selu Rose, tako da ćemo biti već geografski izdvojeni i na neki način u „prirodnom karantinu“. Trenutno radimo na razvoju i organizaciji druge sezone da bi snimanje u Crnoj Gori moglo da počne u septembru, pa ćemo posle nastaviti u Beogradu. Verujem da će se gledaocima dopasti nastavak ove nesvakidašnje dramske serije sa mističnim elementima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari