Čudesni zvučni susret 1Foto Miroslav Dragojevic

Otvaranje nove sezone koncertnog ciklusa Centra za muziku Kolarčeve zadužbine „Kolarac – Tvoj svet muzike“ nagovestio je izuzetna uzbuđenja koja će tokom narednih meseci skretati pažnju svojim još neotkrivenim dragocenostima evropske klasične zvučne ponude.

Svet je sada premrežen mnogo moćnijim nitima nego što možemo i da pretpostavimo. Nekadašnja verovanja, i s tim u vezi možda stvorene predrasude, da se vrhunska muzika uspešno svira isključivo u razglašenim muzičkim centrima, sve je manje na snazi. Ne tek samo izvanredni solisti, već i briljantni kamerni ansambli, pa i čitavi orkestri, zaposedaju evropsku kulturnu scenu, dolazeći iz još uvek ne toliko čuvenih krajičaka sveta. Ako smo do sada za ljupki Kipar znali jedino po uvek veoma kvalitetnim pesmama za Evroviziju, evo sada i prvog susreta sa njihovim ‘klasičnim’ muzičkim izrazom. Taj susret u Velikoj dvorani Kolarca sa Kiparskim simfonijskim orkestrom, pod upravom njihovog umetničkog direktora i glavnog dirigenta – ispostaviće se veoma talentovanog i do detalja savesnog – Jensa Georga Bahmana (1972), pokazao se kao istinski čudesan.

Kiparski simfonijski orkestar u svojim redovima ima miksturu doajena i veoma mladih, predanih muzičara, koji su očigledno spremni na izazov i eksperiment, jednako koliko i na tradicionalne delove repertoara. Ono prvo demonstrirali su već u samom uvodu koncerta, izvodeći delo „Zelena linija“ svog sunarodnika Tasosa Stilijanua, koje naročitom zvučnom kompleksnošću i bujnom imaginacijom, što neprekidno treperi između folklora i velegrada, deluje kao hrabri stvaralački dodatak na Tribinu kompozitora.

Originalna izmena starinskih melodija i ritmova sa zvucima prirode i modernog megalopolisa, zahteva niz specijalnih izvođačkih veština od svakog orkestarskog muzičara ponaosob, a kipranski simfoničari su ovom prilikom apsolutno dokazali da vladaju svakom od njih.

Vičnost onim pak temeljnim vrednostima u klasičnoj muzici izašla je na videlo već u sledećem komadu programa / Betovenovom Klavirskom koncertu br. 3 u ce-molu, kada im se na sceni kao solista priključio slavni kompatriota francuskog predznaka – pijanista Siprijan Kacaris (1951). Veoma otmen i veoma srčan u isti mah bio je ovaj Ludvig Van, sa onom neverovatnom Listovom kadencom u prvom stavu, sakralnom suptilnošću Larga i furioznom precioznošću finala. Ostavivši ukupan utisak suverene spretnosti i dopadljivosti, sa svakim tonom na svom mestu, te sa besprekornim odnosom naglasaka, virtuoznosti u slavu lepote dela, a ne puke akrobatike, i filigranskog rada na glačanju pijanističke misli, Siprijan Kacaris doneo je na scenu Kolarca odjeke svog umetničkog formata od klase i osokolio orkestar da razgori sopstvenu vatru do kraja.

I – razgoreo je! U drugom delu koncerta dočekala nas je tako Mendelsonova tinejdžerska Prva simfonija, sa svom svežinom razgoropađenih Kiprana u nadmoćnom uspinjanju liftovima one orkestarske zvučne energije, uzmahnute katkada do prave betovenovske ekstaze. Vihori viteški poskakujućeg pulsa, misteriozna polifonija instrumentalnih glasova i aristokratski dah krasili su ovu interpretaciju. Plus jedan prekrasan Šubert na bis. Veoma primamljivo za naš sluh i obdareno retkim ukusom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari