Foto: Eugenie Sophie Berger

NJeno jubilarno, 25. izdanje počeće 16. avgusta, svetskom premijerom filma „Sin“ bosanskohercegovačke rediteljke Ines Tanović o odnosima u jednoj sarajevskoj porodici u kojoj je jedan od sinova usvojen. Elma je pravila selekciju i Takmičarskog programa kratkog filma, koji obezbeđuje kvalifikaciju za nominaciju za Oskara, a ove godine potpisuje dva scenarija – za srpski film „Šavovi“ i severnomakedonski „Bog postoji, zove se Petrunija“. Oba su prikazana na ovogodišnjem Berlinalu, a tokom 25. SFF-a, u sklopu Programa CineLink predstaviće novi scenario koji priprema zajedno s Teonom Strugar Mitevski i koji je inspirisan pričom iz Elminog života. Ema Tataragić je deo osnivačkog tima SFF-a.

* Kada ste i kako počeli da radite za SFF?

– Ja sam sa Obala art centrom od prije Sarajevo film festivala, tj. od početka 1994. godine kada sam počela raditi u filmskom odjelu. Zapravo sam kao 17-godišnjakinja čula oglas na radiju da Obala traži prevodioca i odmah sam se prijavila, i na moju veliku sreću dobila posao. Voljela sam Obalu i sve vezano za taj prostor i htjela sam biti dio toga. Vrlo brzo nakon toga, oformili smo filmski odjel gdje sam počela raditi kao mlađa urednica, tj. kao desna ruka uredniku Milanu Cvijanoviću na programima kao što su bili repriza Locarno film festivala, Edinburgh film festivala itd. Na predstavljanju Locarno film festivala u goste nam je došao tadašnji direktor Marco Muller (januar 1995) i u jednoj januarskoj ratnoj zimskoj noći nastala je ideja da napravimo festival. Festival je sastavni dio mog života kao i ljudi sa kojima radim tolike godine.

* Kako gledate na pređeni put, od prvog izdanja do danas, da li je bilo teško i sećate li se koji je to momenat bio kada ste postali svesni stvarnog značaja festivala? Pitam vas to jer ste u nekoliko navrata izjavili da zapravo dugo niste bili toga svesni.

– Ponekada je teško imati vanjski pogled na stvari kada ste toliko unutra. Upravo zbog toga je izuzetno dragocjeno putovati na druge festivale jer zapravo od drugih kolega i poredeći se posebno sa većima i boljima vidimo gdje smo mi. Sada kada pogledam kako se cijeli grad priprema za festival, kako se transformiše u nešto lijepo i moćno tih osam dana, i kada vidim koliko gostiju nezaobilazno dolazi, vidim značaj festivala. I to su trenuci u kojima je zaista divno biti dio toga.

* I sada, kao i mnogo puta pre, pogledali ste toliko mnogo filmova. Da li tako velika količina filmova nosi sa sobom opasnost da se izgubi kriterijum u proceni?

– Uvijek postoji opasnost od toga, ali kada pogledate dobar film, svaka sumnja otpada. Dobar film plijeni pažnju, obogaćuje duh, i postavlja pitanja. To se jednostavno ne može propustiti. Naravno, ja sam možda i previše pedantna u poslu i zaista se trudim da pogledam ne samo sve što se prijavi već i više od toga. Bitno je biti u toku i znati šta se dešava posebno kada smo fokusirani na regiju koja se dinamično razvija.

* Da li praveći selekciju za program imate neku posebnu metodu kojom olakšavate sebi proces odabira filmova?

– Trudim se da sve gledam na vrijeme i da se ne dovedem u situaciju da imam previše filmova za pogledati a premalo vremena. Zbog toga proces gledanja i traženja filmova počinjem već u septembru svake godine. Dakle, izbjegavam kampanjski pristup.

* Ove godine potpisujete dva scenarija – za „Šavove“ i „Bog postoji, zove se Petrunija“ . Šta vas je privuklo ovim pričama, koja vam je bila teža za rad i zašto?

– Oba procesa su bila izuzetno zanimljiva i potpuno različita. „Bog postoji, zove se Petrunija“ je inspirisan istinitim događajem i Teona Strugar Mitevska i ja samo znale, čim smo pročitale novinski članak o ženi koja je osvojila Krst, da je to nešto što želimo da radimo. Za „Šavove“ sam se mnogo više fokusirala na istiniti događaj. Dosta sam istraživala i priče na koje sam nailazila su bile nevjerovatnije od fikcije. Nekako sam od samoga početka znala da moramo priču da temeljimo prema istinitom događaju i tako je i na kraju i bilo. Volim pisati po stvarnim događajima jer se u životu dešavaju zaista nevjerovatne stvari.

* Da li je drugačije pisati scenario za priče koje su po istinitim događajima?

– Mislim da je to uvijek kombinacija i jednog i drugog. Čak i kada pišem potpunu fikciju, opet se nekako naslanjam na stvarnost i na neke događaje za koje znam da su se dogodili. Za „Šavove“ sam ipak imala veću odgovornost upravo prema ženama koje su doživjele ono o čemu je film. Ta odgovornost je jako važna za pisca jer ne dozvoljava paušalno i površno bavljenje temom.

* Ranjeni ste u ratu kao devojčica a posle ste upoznali čoveka koji je to učinio i oprostili mu. Kako se to desilo i da li ste razmišljali da o tome napišete scenario, knjigu ili da na bilo koji način to podelite sa širim auditorijumom?

– Da, 1993. godine (kada sam imala 16) ranjena sam u glavu u opkoljenom Sarajevu i sasvim slučajno sam upoznala momka koji je bio na drugoj strani i koji je vjerovatno pucao. Scenarij „Najsretniji čovjek na svijetu“ koji pripremam sa Teonom i koji predstavljamo na ovogodišnjem CineLinku je upravo inspirisan tim događajem.

* Kako ocenjujete ovogodišnju produkciju u regionu bivše Jugoslavije?

– Godina još nije gotova i zanimljivo je da je dosta očekivanih filmova još uvijek u postprodukciji (od Sviličića, Matanića, Golubovića, Arsenijevića…). Dok je u regiji godina bila izuzetno uzbudljiva, na području bivše Jugoslavije je situacija izuzetno nestabilna i dalje. Recimo, u Hrvatskoj je manje filmova koji su bili gotovi do SFF-a kao i u Srbiji, dok na primer Kosovo proizvodi više kao i Crna Gora (u poređenju sa prethodnim godinama). U svakom slučaju, ono što je interesantno jeste da imamo izuzetno različite filmove u stilskom, tematskom i rediteljskom smislu, te da je to svakako novi plus za kinematografije bivše Jugoslavije. No, i dalje je situacija nestabilna i za jedan film autori nerijetko potroše preko pet godina što nije slučaj sa drugim državama regije.

* Radeći na festivalu imali ste prilike da se družite s velikim svetskim filmskim zvezdama. Ko je na vas lično ostavio poseban utisak i zašto?

– Angelina Jolie i Brad Pitt su me potpuno fascinirali načinom na koji su se pripremali da dođu u Sarajevo. Oni su u trenutku kada su došli suvereno poznavali savremenu BiH kinematografiju, prepoznavali imena autora i glumce. Ta vrsta posvećenosti me je fascinirala. Robert de Niro je također bio fascinantan gost sa nevjerovatnom znatiželjom prema historiji Sarajeva ali u kontekstu individualnih priča. Razgovori sa njim su bili izuzetni i inspirativni. NJegova znatiželja je bila autentična i zapanjujuća.

Metropola

– Činjenica da Sarajevo postane velika metropola za vrijeme Sarajevo film festivala je sigurno jedno od većih postignuća jer pokazuje ne samo šta jedan festival može da uradi za grad, nego i da Sarajevo kao grad ima veliki potencijal – rekla je između ostalog sagovornica Danasa. Na pitanje gde sebe vidi za deset godina Elma konstatuje – Vidim se uz Festival i uz neke lijepe filmove kao scenaristica.

Povezani tekstovi