
U Beogradu je danas, u 90. godini života, preminuo Ljubomir Simović – jedan od najznačajnijih srpskih pesnika, dramskih pisaca i akademika.
Vest o njegovoj smrti potresla je mnoge iz sveta književnosti, umetnosti i kulture, ali i sve one koji su kroz njegove stihove i drame pronalazili dubinu života, tišinu duše i moć jezika.
Akademik Dušan Kovačević, dugogodišnji prijatelj i saradnik Simovića, za Danas je izjavio da ga je ova vest izuzetno rastužila, i podsetila na godine bliskog prijateljstva.
– Upoznali smo se pre pola veka. Živeli smo blizu jedan drugoga, na Dorćolu, i često šetali dunavskim kejom. Razgovarali smo o literaturi, pisanju, životu i politici. Hodali smo obalama Dunava i Save koje je Ljuba posebno voleo – rekao je Kovačević, dodajući da je Simović bio čovek kome je šetnja, naročito pored reka, bila svakodnevni ritual i inspiracija.
– Voleo je da pešači i to je činio sve do bolesti koja mu je to onemogućila. Pamtim ga po osmehu, po pričama, a najviše po njegovoj poeziji, koju sam izuzetno voleo i cenio. U šali sam govorio da je on srpski Čehov – napisao je samo četiri drame, ali će se one igrati zauvek. Kao i kod Čehova, nije u pitanju kvantitet, već ono što ostaje – zaključuje Kovačević.
Ljubomir Simović rođen je 1935. godine u Užicu.
Njegovo stvaralaštvo obuhvata poeziju, eseje, drame i prozu. Među najpoznatijim delima su drame Hasanaginica, Putujeće pozorište Šopalović i Čudo u Šarganu, koje su neizostavan deo repertoara srpskih pozorišta.
Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti SANU i dobitnik brojnih priznanja.
Odlazak Ljubomira Simovića nije samo gubitak za književnost, već i za čitav jedan svet reči koji je tiho gradio – na obalama reka, u šetnjama i u stihovima koji ostaju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.