Gastarbajterske priče u Muzeju Jugoslavije 1

„Izložba ‘Jugo, moja Jugo’ dokumentuje presek istraživanja grupe kustosa i stručnjaka. Veoma je heterogena, kolažnog karaktera, ne daje konačne odgovore ali posetiocu pomaže da, sledeći smernice kroz izloženi materijal …

, sklopi svoj mozaik i sazna o životu ljudi na privremenom radu u inostranstvu“, kaže za Danas Tatomir Toroman, etnolog, kustos Muzeja Jugoslavije i jedan od autora izložbe. Ovo je ujedno i prvi put u regionu da se u širem opsegu na muzeološki način tematizuju priče o gastarbajterima i to u želji da se osvetli segment negirane istorije ljudi koji su stereotipizirani i kojima je osporavana uloga u kulturnom i privrednom razvoju Jugoslavije.

„Radne migracije su bile izrazito velike krajem ’60-ih i početkom 70-ih godina“, podseća Toroman dodajući da čitav projekat predstavlja rezultate istraživanja na terenu i da se sastoji se iz tri celine – „Tragovi“, „Samoistorizacija“ i „Ljudi“. „U ‘Tragovima’ predstavljamo gde se sve moglo naći nešto o tom fenomenu koji je već poodavno bio i prošao. U celini ‘Samoistorizacija’ predstavljamo ljude gastarbajtere, koji su kao neka vrsta istraživača istoričara amatera ispričali tu priču na svoj način. Mi smo to u integralnom obliku predstavili na izložbi bez nekih preteranih intervencija. Deo ‘Ljudi’ je zasnovan uglavnom na terenskim istraživanjima na severoistoku Srbije koji je poznat gastarbajterski kraj“, kaže naš sagovornik.

Toroman ističe da izložba, naravno, ima jugoslovensku perspektivu ali je tim koji je na njoj radio, iz razumljivih razloga, istraživao najviše u Srbiji.

„Izložba pokriva celu nekadašnju zajedničku zemlju i govori o gastarbajterima kao o jugoslovenskom fenomenu. Sve počinje početkom 60-ih kada nešto veći broj ljudi odlazi na privremeni rad u inostranstvo. Jedan od bitnih uslova za to je bila vizna liberalizacija od 1965, dakle, mogućnost da se dobiju pasoši i da se putuje. Pre toga je bilo dosta nezgodno, pa su ljudi odlazili iz zemlje tako što su tražili politički azil. Međutim, posle toga je moglo da se ide i turistički. Dosta ljudi je tako i odlazilo – odu, nađu posao, pa se ne vrate“, konstatuje.

Toroman objašnjava da se Jugoslavija trudila da napravi sporazume sa zemljama koje su tražile radnu snagu tako da je potpisala sporazum sa Austrijom, Francuskom, Saveznom Republikom Nemačkom i to je bio organizovan način odlaska radne snage. Formirano je međunarodno tržište radne snage a Jugoslavija u njemu učestvovala kao jedina socijalistička zemlja. Među razlozima odlaska iz domovine na rad u inostranstvo, prema rečima našeg sagovornika, izdvajaju se dva glavna motiva. Uglavnom su se na to odlučivali ljudi iz pasivnih krajeva gde je uvek postojala migracija, iz delova Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

„Naprosto, hteli su da nađu posao jer se tamo teško živelo. Drugi motiv je bio da se poveća standard. Tako da iz delova severoistočne Srbije, koji imaju plodnu zemlju i gde je moglo da se radi, ljudi ipak nisu uspevali da ostvare željeni standard i često su odlazili misleći radiće dve-tri godine, moći će možda da kupe kola, traktor ili podignu kuću ili da se malo situiraju, a sticajem okolnosti bi ostali čitav život“, kaže Toroman. 

Karikature u pop kulturi i devizne doznake 

Na konstataciju da je iz zemlje odlazila uglavnom nekvalifikovana radna snaga Toroman odvraća da je jedan od ciljeva izložbe bio upravo da se stereotipi o radnicima na privremenom radu destabilizuju i problematizuju. On tvrdi da su oni kod nas u popularnoj kulturi predstavljani kao karikature i nevešti novobogataši pogotovo ’80-ih godina i kasnije.

„Najpoznatiji slučaj je Žika iz ‘Žikine dinastije’. On je bio vodoinstalater u Nemačkoj, pa je došao ovde, nešto zaradio. Ali, retko su glavni likovi, već sporedni. Međutim, strane zemlje, pogotovo Nemačka, nisu želele nekvalifikovanu radnu snagu a jugoslovenska nije bila sasvim takva. Često su tu bili kvalifikovani i dobri radnici, ali, generalno, moglo bi se reći da je to mahom bilo stanovništvo koje se u velikoj meri pre toga bavilo poljoprivredom. Veoma je bitno što je to stanovništvo bilo mlado i da je u njemu postojao značajan udeo mladih žena koje su odlazile da rade i na taj način su se osamostaljivale“, zapaža Toroman.

Prema njegovim rečima, Jugoslavija je smatrala da je u njenom interesu da u inostranstvo ode nekvalifikovana radna snaga, pa da se recimo tamo kvalifikuje dok su stranci, pogotovo Nemci, imali drugačiji stav. Želeli su kvalifikovane radnike i tu je često dolazilo do nesporazuma. Uglavnom, u prvom talasu su odlazili oni koji su teško živeli i radili.

„Verovali su da će ostati u inostranstvu nekoliko godina i u tom smislu nisu želeli da troše na smeštaj i veoma su skromno živeli. Često su radili prekovremeno želeći da u najkraćem periodu steknu novac. Kasnije se to menjalo. Dolazile su porodice, deca…“, ukazuje Toroman. „Dobro su zarađivali, a tri četvrtine toga je ostajalo u zemljama gde rade, bilo kroz poreze, bilo kroz kupovinu i troškove. Međutim i ona jedna četvrtina koju su ovde donosili je krajem ’70-ih i početkom ’80-ih bila značajna stavka u budžetu zemlje. To su recimo devizne doznake“, podseća Toroman. Gastarbajterske priče u Muzeju Jugoslavije 2

Između kapitalizma i socijalizma 

Gastarbajteri su bili medijatori između kapitalizma i socijalizma i naš sagovornik napominje da je važno to što su to bili ljudi koji su iz ruralnih krajeva odlazili u visoko urbanizovane i industrijalizovane sredine, ali takođe i iz jednog društveno političkog sistema u drugi.

„Međutim, uglavnom su ostajali privrženi Jugoslaviji i njenim vrednostima. Oni su se zapravo na više načina nalazili između različitih svetova. U početku su njihovi poslodavci bili podozrivi – ‘šta ćemo sada sa komunističkim radnicima ako započnu neku političku agitaciju’. Međutim, našim ljudima je osnovni cilj bio nešto da zarade i nisu značajnije uzimali učešća u političkim i sindikalnim aktivnostima. Smatra se da su strani radnici doprineli slabljenju radničkog pokreta u zapadnim zemljama. Poslodavac nije morao da pregovara sa svojim radnicima nego da uzme strane koji će da rade za duplo manju platu zato što je i ona deset puta veća od one iz zemlje iz koje taj radnik dolazi“, kaže Toroman. On objašnjava da su oni imali svojevrsnu ulogu posrednika, pogotovo zato što Jugoslavija nije bila zemlja iza gvozdene zavese i sovjetski satelit.

„Radeći tamo su počeli da stiču nove navike, upoznavali se sa drugačijom kulturom, načinom rada. To je vreme ekspanzije potrošačkog društva u kojem su oni kroz kupovinu novih savremenih proizvoda, pogotovo tehnike, takođe posredovali“, kaže Toroman i dodaje kako su značajnu stavku u tome imala sama putovanja i period kad su dolazili s porodicama u zemlju. „Na vrhuncu je bilo njih oko milion koji su išli na sever na posao a onda se vraćali u kratkotrajnim prilikama za vreme praznika nazad u zemlju i svaki put bi nosili sa sobom drugačije stvari, navike, nove ideje i shvatanja, što je bio veoma značajan vid razmene“, zaključuje Tatomir Toroman.

Plakalo se ko kiša 

Izložba je dobila ime po pesmi „Jugo, moja Jugo“. Jedna radnica koja je bila na privremenom radu je napisala stihove za tu pesmu i želela je da je otpeva neko od pevača novokomponovane narodne muzike. Radio TV Revija je vodila kampanju ko bi to mogao da bude i izabrana je Silvana Armenulić, koja je tada pored Lepe Lukić bila najveća zvezda novokomponovane narodne muzike. Ona je otpevala tu pesmu i to je bio veliki hit 1971. Gde god da se ova pesma izvodila, kažu, „plakalo se ko kiša“.

„Međutim ta pesma nije bila baš podobna jer se smatralo da na jednostavan i patetičan način govori o odlasku na rad i žudnji za zavičajem. Tako da je postojala neka vrsta direktive da se ne forsira i ne pušta preterano“, kaže Toroman. „Ne može se reći da je bila zabranjena ali bilo je takvih smernica. Čak se može naći da kad bi Silvana nastupala u inostranstvu i svi tražili tu pesmu, ona nije smela da je peva.“

Slobodno vreme i radničke sportske igre 

Imajući u vidu da su jugoslovenski gastarbajteri bili mladi, da su radili prekovremeno, postavilo se pitanje šta sa ono malo dokolice koja preostaje. Toroman ističe da je fenomen jugoslovenskih klubova posebno zanimljiv i da su ih radnici na privremenom radu u inostranstvu vrlo brzo osnovali i to samoorganizujući se.

„To su bila mesta okupljanja, upoznavanja, tu je stizala jugoslovenska štampa, muzika i film. Ti klubovi su bili veoma značajni u njihovom životu. Oni su bili često i kafane i restorani. U njima su pogotovo bile izražene određene aktivnosti, pre svega sportske manifestacije koje su prerasle u radničke sportske igre koje su bile zaista veliki fenomen. Postojala je radnička fudbalska liga. Obeležavali su 29. novembar i ostale praznike iz socijalističke Jugoslavije, postojale folklorne sekcije“, ukazuje Toroman.

Ljubomora, zavist, banke i razvoj 

Na pitanje kakav odjek su sve te šarene stvari koje su gastarbajteri donosili ovde uticale na ovdašnje društvo naš sagovornik pominje da je u Jugoslaviji nakon privredne reforme došlo do ekspanzije bankarskog sektora. „Dakle, banke su se prve bacile na strane radnike. Kroz štampu se može videti kakva je bila borba između banaka da pridobiju te štediše koje imaju devize. U njima su videli nekog ko ima novca i kome taj novac treba izvući – nešto mu prodati, nagovoriti ga da štedi. U svakom slučaju bile su različite situacije. Nekada je bilo zavisti i ljubomore. Bilo je i dosta primera dobre saradnje sa lokalnom zajednicom. Oni su vrlo često uvodili vodu, struju, asfaltirali put, učestvovali značajno u svojim lokalnim sredinama u razvoju svojih mesta, najčešće sela“, konstatuje Tatomir Toroman. 

Ka običnim ljudima 

Govoreći o tome da je „Jugo, moja Jugo“ zapravo prva muzeološka izložba u regionu koja se bavi gastarbajterima, naš sagovornik kaže da je ona zanimljiva i utoliko što ovaj fenomen nije istraživan ni u novije vreme.

„Ona je takođe veoma važna za Muzej Jugoslavije koji menja svoju koncepciju i okreće se društvenoj istoriji – običnim ljudima, običnom životu“, kaže Toroman. 

Tim 

Na čelu stručnog tima izložbe „Jugo, moja Jugo“ su: Aleksandra Momčilović Jovanović i Tatomir Toroman, kustosi, etnolozi-antropolozi (Muzej istorije Jugoslavije), i Ljubomir Bratić, politički filozof i aktivista (Beč). Saradnici na projektu su Vladimir Ivanović, istoričar (Berlin), Rudiger Rosig, sociolog i novinar (Berlin), Vesna Đokić, istoričarka (Arhiv Jugoslavije), Boris Kralj, umetnik i fotograf (Berlin), i Marija Dragišić, etnološkinja (Republički zavod za zaštitu spomenika kulture). Projekat se realizuje uz podršku Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije, Austrijskog kulturnog foruma, Gete instituta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari