Gromoglasna objava života 1Foto:Marko Đoković

Beogradska filharmonija: „Za znalce“ – dirigent Hauard Grifits, solista Vadim Glucman (violina), Velika dvorana Kolarčeve zadužbine

Maestro Hauard Grifits znalački je, nema šta, ispreturao orkestar za aktuelno izdanje Ciklusa „Za znalce“ Beogradske filharmonije. Kontrabasi levo, čela takođe pomaknuta centralno, nenadani odjeci sa svih strana, i – čitav ansambl muzičara kao da nam je najedanput prišao sasvim blizu, sa zvukom moćnijim, razgovetnijim ponaosob i potpuno drugačijeg uzajamnog odbijanja zvuka. Neočekivano slušno iskustvo koje toliko mnogo iznenada prija! No, da ovaj neprepoznatljiv raspored nije tek dekoracije radi, pokazalo je već uvodno upuštanje u delo „Betafaza“ (Beethaphase) naše kompozitorke Jelene Dabić, u kojem taj novi zvučni poredak u vazduhu Kolarca, sav naoko u haosu komešanja mirijada tonskih niti, odjednom dotakne samo vrelo folklora, u fijucima narodnih ritmova, u osobenom treperenju, nagoveštaju kakvog rađanja koje se priprema kroz svojevrsno prolamanje neba, u jednoj sasvim betovenovskoj oluji, zemljotresu. Veoma upečatljiv start.

No, odmah potom, na Kolarčevu scenu, uz nadahnutog maestra Grifitsa, stupa violinski virtuoz nesagledivih umetničkih kvaliteta Vadim Glucman. Njegov Brams (Koncert za violinu i orkestar op. 77 u De-duru) ovde je toliko osobene solističke boje, tako neukrotivog, nepripitomljenog ličnog izričaja, opore lepote i uzbudljive naracije, dopunjen orkestrom moćnog stava i razblistane energije kolora pod Grifitsovom palicom, da momentalno postaje praznik za sluh. Jedan umnogostručavajući zvuk, herojske kakvoće, katkada do zaslepljujuće žestine kazivanja, a odmah potom delikatne tananosti spletenih nerava Glucmanovih violinskih žica, te tako elegantne no moćne krhkosti – krase njegov celokupni boravak na podijumu. Atletski nošen u osetljivosti čuvstava, Glucmanov glas govori takvim krasnorečjem muzike, da vam se učini kako on i čitav orkestar zajedno plešu u finalnom stavu, toliko zamamno, strastveno, a sa tako jasnim dopiranjem raritetne solističke supstance u gromovitom tutnjanju od siline doživljaja. Plus Bah na bis kao demonstracija perfektne finoće unutrašnjih odjeka bića, od koje svi postajemo namah slušaoci obdareni specijalnim svojstvima čula. Ganuti smo.

A onda još Betovenova Osma simfonija op. 93 u Ef-duru, koja odjednom prašti iz sve snage svojom dominirajućom vedrinom i pomicanjem ama svakog baš atoma zvuka ka tome da učini sebe muzikom! Začarani smo, zgromljeni ovom eksplozijom genijalnih ideja, ovom poezijom pulsa i dahova, ovim Allegretto scherzando poput mini-opere duha i raspoloženja u odsevima instrumenata što se prpošno iskazuju, ovim Menuetom koji puca od života, u snažnim zamasima žrvnja što radosno preokreće vasione i zvezde, te ovim Allegro vivace na vrhuncu koji kao da silazi sa nebesa, bukteći požarima u jednoj skupnoj, gromoglasnoj objavi života, zdušnim pokretom celog orkestra, podstaknutim Betovenovim svemoćnim mladićkim elanom. Svi komplimenti maestru Hauardu Grifitsu za obilje sjaktećeg života u zvuku. Živeo!



Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari