Igra ili smrt 1Foto: Privatna arhiva

Kostim je dugo bio veliki hendikep sovjetskih sportista. Oprema koju su nosili ličila je na sumornu svakodnevicu. Majice, šorcevi, patike, kopačke, delovali su kao nezavršeni, pobegli ispod šivaće mašine ili kalupa. Uvek su bili od nekog grubog materijala. Tu nije bilo ni tragova dizajna.

Valerij Voronjin svojom elegancijom uspevao je da pobedi sivilo sovjetskog kostima. Izgledalo je da taj najbolji half, reprezentativac, trči po notnom sistemu, a da se on kreće po nekoj Skrjabinovoj kompoziciji. A zašto Aleksandar Skrjabin, ne znam.

Voronjin se nije radovao kao drugi sovjetski igrači. Uvek je imao neki mir na licu. Antičko bledilo. Voronjinova žena bila je balerina u Boljšom teatru. Ali o tome drugi put.

Svetsko prvenstvo u Engleskoj, 1966, najviše sam zapamtio po duelu Voronjin–Euzebio. Utakmica Portugal-SSSR za treće mesto.

Veliki napadači imaju moć da se u sprintu zaustave u mestu, a da njihova senka, njihov čuvar odleti u prazno. U jednom naletu uz levu aut liniju na sovjetskoj polovini, zaustavio se u najvećoj brzini Euzebio.

Hteo je da izbaci iz ravnoteže protivnika. Valerij Voronjin pročitao je tu nameru, mirno odneo loptu.

Euzebio de Silva Fereira je sačekao kraj sledeće akcije, sačekao da lopta ode u aut, da on i Voronjin ostanu u krupnom kadru. I ritualno mu je pružio ruku.

Vembli je bio prava pozornica za ovaj aristokratski gest. To više nikad nisam video – ni takav gest, ni takav duel dva velika majstora bez ijednog faula.

Euzebio i Voronjin bili su u timu Evrope koji je u oktobru 1964. igrao protiv Jugoslavije, Beograd, stadion JNA. Kakve je lopte delio Zeleru i Euzebiju. Njegova elegancija blistala je na kiši tog beogradskog popodneva.

Kako je Bora Ilić, Bora Jeja, poslednji beogradski boem uspeo da dovede u kafanu Smederevo Lava Jašina i Valerija Voronjina to će ostati tajna.

To Bora nije rekao ni mojem najstarijem bratu Vojinu. A kakvo je to bilo prijateljstvo. Odavde do večnosti. Mislim da je u pitanju bio Borin neodoljiv šarm. Šarm i duša, ipak duša.

Priča je te noći u Smederevu išla u cik-cak. Od Nižinskog i Okudžave do Metravelija i Čislenka. Od Judine i Šostakoviča do Pasternaka i Staljina, od Dovženka i Pudovkina do Visockog i Tatjane Samoilove. Pevale su se i neke logorske pesme.

A kad je Bora Ilić upitao Voronjina koju utakmicu nije odigrao a želeo je, Voronjin je ispričao priču iz Ukrajine: Pred kraj 1942. u okupiranom Kijevu Nemci su organizovali fudbalsku utakmicu.

Igrali su nemački vojni klub i Dinamo iz Kijeva. Domaćim igračima je bilo rečeno ako pobede biće streljani. Izgladneli i uplašeni igrači krenuli su da izgube. Ali kako je utakmica odmicala domaći igrači su sve više igrali fudbal.

Zanela ih igra, i pobedili su. Nemci su svih 11 igrača, onako u dresovima, streljali na tribinama stadiona. Tako bih voleo da sam odigrao tu utakmicu, tiho je na kraju rekao Voronjin.

Bora Ilić je ustao, isprsio svoj antički torzo kao pred streljačkim, nemačkim strojem i rekao: Grudi pod poljupce, ko ruke pod česmu. To je Pasternak, kaže Vojin, dok je mi pričao ovu beogradsku bajku.

Voronjin je 1969. doživeo tešku saobraćajnu nesreću. Bio je u pripitom stanju, zadobio je teške povrede glave. I prestao da igra. Umro je u maju 1984. Ne znam šta sam pomislio kada sam čuo vest o smrti velikog igrača.

Voleo bih da sam se setio replike iz drame Jovana Hristića Savanarola i njegovi prijatelji. A u toj drami lekar Domeniko ovako kaže: Kako je lepo i lako umreti na latinskom a ja ne znam taj jezik. Valerij Voronjin znao je taj jezik, kao što i Mijo Raičević zna.

Tražim rimu iz kontre. Nek bude iz zbirke Osjećajne pjesme, onda ne možeš pogrešiti, kaže čudesni crtač stripova Miodrag Vuković. I evo pesme Spremanje za zimu.

u sniježno zimsko veče
gospođa kapetanica
u rashlađene tegle
ušećereno ljeto sipa
a svijeća od koje joj
u duši blago biva
dok se sjeća
davne predele otkriva

još joj kecelja miriše
na zrikavce i ljeto
a vjetar već razmješta
uvelo lišće oko stana
i grudi joj drhte
dok vješto prstima
mota konac oko celofana

napolju vejavica sve jača
uvlači se u dušu i tijelo
gospođa kapetanica
provela je veče cijelo
sred kuhinjskih stvari
a ni osjetio nije vojnik stari
davni trag koji je
uzbudio grudi njene
dok je u rashlađene tegle
sipala slatko

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari