INTERVJU Miloš K. Ilić: Tri različite devojke su glumile Anu Miloš, mimo površine korica knjige retko ko je išao malo dalje 1Foto: Privatna arhiva

-Tri različite devojke su u tri različite etape i tri različita konteksta glumile Anu Miloš, ali su svi ti konteksti i etape, nagrade, prostorije gde su se one pojavljivale imale zajedničke imenitelje u tom smislu da su neki ljudi bili isti koju poznavali i jednu i drugu, a ponekad i treću Anu Miloš i ni u jednom trenutku nisu primetili bilo kakvu razliku. Ne samo kad je reč o njihovom dijametralno suprotnom fizičkom izgledu, već i u intelektualnom smislu, kaže u razgovoru za Danas Miloš K. Ilić.

Tako se barem predstavlja, a podsetimo našao se u žiži medijske pažnje jer je u knjizi “Po zanimanju: Ana Miloš” (Plato) koja je izašla pre nekoliko dana otrkrio da se već godinama unazad služi pseudonimima, da se njegova prijateljica u javnosti predstavljala kao Ana Miloš i da je pod tim imenom potpisivala ugovore s izdavačima, učestvovala na programima festivala i konkursima, davala intervjue u medijima, a osvojila je i nagradu.

Neki su se zbog svega naljutili i osetili prevarenim, drugi kaže Miloš K. Ilić mu pružaju podršku, treći smatraju da je čitava stvar “koješta”.

U telefonskom razgovoru za Danas iz autobusa 65 Miloš K. Ilić objašnjava šta mu je bio cilj, kakvi su zasad rezultati njegovog eksperimenta, kojim je kako tvrdi želeo da prodrma domaću književnu scenu, zašto se uopšte odlučio na ovu igru, kao i o tezi da žene trenutno na književnoj sceni prolaze bolje jer je to kao i čitav kontekst s tim u vezi tržišni trend.

Mnogi vaš eksperiment doživljavaju kao prevaru. Šta vi kažete?

– Ne mislim da je to prevara nego da je to jedan književni performans i eksperiment i da svaka umetnost ako je zaista umetnost jeste provokativna i mora da bude malo gruba u svojoj izvedbi a ne vidim da sam ikoga na bilo koji način ugrozio oštetio, štaviše, ljudi su od mojih knjiga i njihovih predstavljanja dobijali. Festivali su imali program, izdavači su prodavali knjige, urednici su mogli da dobiju nekoga da im učestvuje u emisiji, tako da u svemu ovome ne vidim ni materijalnu ni moralnu prevaru. To je sve bila jedna književna i para književna igra koja je imala za cilj da ispita i preispita i iz korena prodrma celu književnu scenu.

Jeste li uspeli u tome?

– Mislim da postoji mogućnost da uspem u tome ako iko pročita knjigu, a ne donosi apriori mišljenja na osnovu tviter prepiski.

Kažete da su svi imali koristi od te, kako kažete igre, izdavači, urednici… Nabrojali ste sve u tom lancu sem čitalaca.

– Pa, čitaoci ako su uživali u toj knjizi uživali su. Ako nisu, nisu. Nije ta igra uticala ni na šta. Na to je uticala marketinško tržišna mašinerija, koje je plasirala određene knjige određenim ljudima. Ako su čitaoci očekivali da čitaju ženu onda su njihova očekivanja u najmanju ruku banalna. Ako kupuju knjigu samo zato što je napisala žena ili samo zato što je napisao muškarac onda njihova očekivanja imaju veze sa predrasudama a ne sa književnošću.

Dakle vi ne priznajete nikakvu uslovno rečeno podelu u književnosti, odnosno, postojanje ženskog pisma?

– Ne priznajem je kao što je ne priznaje ni Robert Valzer, niko ko zaista voli književnost i umetnost uopšte.

Jedna od teza koja se provlači ovih dana je da ste izabrali ženski pseudonim jer ste hteli da kažete da književnice bolje prolaze u ovom trenutku post meetoo pokreta.

– Nisam ja referisao na meetoo pokret niti na bilo šta, ali jesam na to da trenutno žene prolaze bolje i kao pisci, i za to postoji dokaz koji je čak otišao u etar na podkastu gde je moj bivši urednik, odnosno, izdavač iz Buke to vrlo jasno rekao da žene čitaju i da žene hoće da čitaju žene, a da muškarci bleje u kladionicama . Ne mogu da imam čvršći citat nekoga ko je idavač ili ko se time bavi i koji zna kako te stvari funkcionišu.

Uglavnom vama nije prvi put da se predstavljate pod pseudonimom. Možda da kažete nešto o tim prethodnim.

– Predstavljao sam se i kao Ivan Drnčula i kao Kosta Carić i kao Vladan Olgin a samu Anu Miloš su predstavljale još dve devojke pre ove koja je sad kao glavna. Igrao sam se na raznim frontovima, na raznim ravnima u najrazličitijim mogućim književnim ekipama, radionicama, konkursima…

Kako su prolazili ti pseudonimi muških imena?

– Sa manje ili više uspeha. Recimo Vladan Olgin nije imao maltene nikakvog uspeha. Ivan Drnčula je bio na jednoj kniževnoj koloniji odakle je izvukao jedno oslobađajuće iskustvo od tog autorskog ega i uopšte od tog poziva pisca. Njega sam kasnije pretvorio u književni lik u svom romanu “Deca Nedođina” a Kosta Carić je uspeo da osvoji nagradu “Slobodan Stojanović” za neobjavljeni dramski tekst, ali tu je negde i prestao da postoji. Tako da su neki prolazili okej, neki nezapaženo, ali bili su na totalno druge strane usmereni.

Kad ste ranije rekli da se niko nije potrudio da zagrebe malo više i sazna ko je Ana Miloš da li to implicira površnost, kao da nikoga ne zanima nešto više od onoga što se prezentuje ili možda da vi bolje objasnite šta ste hteli da predočite.

– Hteo sam da kažem da nije bitno dok god se uklapa u kontekst koji neka izdavačka kuća plasira. Danas je taj kontekst osnaživanja ženskog pisma, sutra će biti nešto drugo. Mimo tog nečeg najpovršnijeg, koje ne ide dalje od površine korica knjige retko ko je išao malo dalje. I kritičari, i čitaoci, i urednici ne samo izdavačkih kuća nego svih emisija, festivala itd.

Situacija gde neko kaže da je nešto napisao, a izdavač to prihvati ne mora nužno da znači površnost nego poverenje.

– Da u smislu toga da neko kaže: “Ovo sam ja napisao”, a izdavač kaže: “Ok, hajde da te objavimo”. Ali je jako čudno da se knjiga “Kraj raspusta i druge priče” Ane Miloš (Booka) na prvu loptu prepoznata kao jaka ženska književnost, novi ženski glas i sve je išlo samo na tu stranu, a iza svega toga je stajao muškarac, koji se pri tom nije trudio da se dodvori nijednoj od tih priča. Ne trudim se da se dodvorim nijednoj od tih ključnih reči knjževnosti današnjice i tog ženskog pisma, a to je bilo apriori prepoznavano samo kao to i samo zato što je žena ispred toga, samo zato što su junakinje u pitanju.
Recimo, u svojoj prethodnoj zbirci koju sam izdao kao Miloš imam priču ispričanu iz ženske vizure za koju su mi govorili da se vidi da ju je pisao muškarac, što je logično, piše moje ime na knjizi, a sve ove priče za koje se nisam trudio da zvuče ženski jer, ponavljam, ne verujem da nešto može da zazvuči ženski ili muški su odmah pretpostavljali da je to feminizam, da je to žensko pismo, da je to novi ženski glas.

Vama je, kako trvrdite u svojim intervjuima stalo da se o književnosti govori. Šta to tačno znači, odnosno, mislite li da je ovaj vaš eksperiment podstakao diskusiju o književnosti ili publicitet?

– Ako neki ljudi pročitaju knjigu, a ne samo da pretpostavljaju šta u njoj piše, mislim da je moguće da se podstakne rasprava. Ja ne tvrdim da sam sto odsto u pravu, i da je cela knjiga u pravu, apsolutna istina koja važi za sve. Očigledno je i da muškarci izdaju, očigledno je i da žene izdaju, ali ovo je jedan moj zaključak zasnovan na bogami deset godina različitih pseudonima, heteronima, različitih iskustava, koja su zaista sumanuta. Nadam se da ćete pročitati knjigu, svidela vam se ili ne jer u njoj stvarno ima neverovatnih i vrlo škakljivih stvari, od nameštanja nagrada, preko muško ženskih odnosa koji se zloupotrebljavaju u komunikaciji, automatski i drugačiji stav prema autoru i autorki. Isproblematizovao sam sve, barem što ja mislim da trenutno predstavlja i sačinjava srpsku književnost i para književnost. Ako neko to pročita i kaže: “Slušaj, nisu u pravu”. Super. Ako neko pročita i kaže: “Jeste, u pravu si”, opet super. Ali bojim se da za sad vrlo malo ljudi to čita ili bar čita da nešto sazna i da slučajno sučeli svoje mišljenje sa mojim. Možda su je prelistali, to sad zovu hate reading, čitanje s mržnjom, ali ne mogu da grešim dušu, pun mi je inboks i ljudi koji mi pružaju podršku, koji su pročitali knjigu, kojima je to kul koji imaju nešto da dodaju, nešto im se sviđa, nešto im se ne sviđa.

 

Tri Ane

Pomenuli ste da postoje tri Ane Miloš?

-Tri različite devojke su u tri različite etape i tri različita konteksta glumile Anu Miloš, ali su svi ti konteksti i etape, nagrade, prostorije gde su se one pojavljivale imale zajedničke imenitelje u tom smislu da su neki ljudi bili isti koju poznavali i jednu i drugu, a ponekad i treću Anu Miloš, a kroz različite godine i na različitim mestima i ni u jednom trenutku nisu primetili bilo kakvu razliku. Ne samo kad je reč o njihovom dijametralno suprotnom fizičkom izgledu, već i u intelektualnom smislu. Ana Miloš, koja ima bledo lice i izblajhanu ravnu kosu je primila nagradu od određene osobe koja je kroz par godina Anu Miloš koja ima malo crnpurast ten, kovrdžavu kosu najnormalnije primila na jedan drugi festival i nije je pitala: “Jesi ti ono bila plava, jesmo li pričali s istom osobom?”, ispričao je Miloš K. Ilić za Danas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari