Jelisaveta Seka Sablić za Danas: Ne znam kako je Jagoš Marković napustio ovaj naš svet, mora da se desila neka greška 1Foto: NOVA S

Od velikog pozorišnog reditelja Jagoša Markovića, jednog od najvažnijih i najposebnijih u ovdašnjoj pozorišnoj umetnosti, koji je ovaj naš svet napustio iznenada, u snu, u 57. godini, u petak 23. septembra u svojoj kući u Kostanjici, u Boki Kotorskoj, s velikom tugom, ljubavlju i poštovanjem opraštaju se njegove kolege, prijatelji, publika, i čitava kulturna javnost u regionu.

Jelisaveta Seka Sablić bila je jedna od omiljenih glumica Jagoša Markovića, s kojom je počeo da sarađuje od svojih prvih predstava.

– Veliki, prazan prostor ostaje u našem pozorištu odlaskom dragog Jagoša, ogromna praznina u beogradskom glumištu, prazno mesto koje je zauzimao kao prijatelj, i kao omiljeni reditelj koji ti garantuje uspeh u svojoj predstavi kojom se ponosiš, aplauze i ovacije pubilike, njeno dugogodišnje trajanje na sceni.

Predstave za koje ćeš davati karte svojim prijateljima svih generacija, bez bojazni da će im biti neuzbudljivo ili dosadno. Jagoš je bio spoj visokih umetničkih vrednosti, i ogromne moći da dopre do publike – kaže za Danas legendarna glumica.

– Odlično sam se razumevala s Jagošem i privatno i profesionalno. Bio je radoznao, sve je poznavao, voleo je operu, muziku, a pre deset dana videli smo se na moru, ispevavao je muzičke fraze iz „Figara“, gledao kostime, razmišljao, proveravao, goreo od daljih planova, obožavao glumce i svoju porodicu.

Bio je srećan, čini mi se, nikad srećniji. Ali, verovtano je i sreća opasna, nije se toga setio. Ne znam kako je nestao, ipak, mora da se desila neka greška. Jagoš je trebalo još dugo da ostane među nama i da se raduje, jer se toliko radovao i životu i pozorištu – ističe Seka Sablić.

Poslednja režija Jagoša Markovića u Beogradu bila je predstava „Urnebesna tragedija“ po antologijskoj drami Dušana Kovačevića, premijerno izvedena maja ove na Velikoj sceni Narodnog pozorišta, a poslednji put se poklonio publici 1. jula na 18. Međunarodnom festivalu mediteranskog teatra Purgatorije u Tivtu, gde je u njegovoj režiji premijerno izvedena „Ćelava pevačica“ Ežena Joneska.

Mesto radnje „preselio“ je iz Londona u Boku Kotorsku, u stan gospodske kotorske familije, ovu dramu je pretvorio u mediteransku lepršavost i fjaku, toliko bliske njegovom biću, a i poslednju nagradu dobio je ovog leta u Tivtu – plaketu “Ivana Tomičić” za poseban doprinos festivalu Purgatorije.

Za više od sedamdeset predstava koje je do sada režirao u Beogradu, pozorištima u Srbiji, Crnoj Gori, regionu, u inostranstvu, od kojih su se mnoge igrale na „kartu više“ i bile među najdugovečnijim na ovdašnjim scenama, Jagoš Marković je dobio više od pedeset strukovnih, festivalskih i državnih nagrada…

Ne tako davno, kako je govorio za Danas, njemu je ipak najvažnija bila publika:

„Publika je sve. Bez publike ništa nema smisla, naročito kada radite uglavnom klasiku, kakav je bio moj odabir komada svih ovih godina. Nagrada imam, gotovo me je i stid da kažem koliko, i svaka mi je značila u određenom periodu života, posebno u mladosti. Ali, da nije bilo moje publike, ništa od toga ne bi imalo značaj“.

U njegovom izuzetnom pozorišnom kosmosu koji je stvorio, beleži se da je u švedskom Kraljevskim pozorištu Dramaten povodom jubileja, 150. godina tog teatra, režirao je Strindbergovu “Kraljicu Kristinu”, i da je u Bugarskoj je održan festival „Balkan čita Jagoša”, u okviru koga su četiri reditelja radila njegov tekst „Govornica“.

Posle ratova devedesetih bio je naš prvi reditelj koji je režirao na Dubrovačkim ljetnim igrama, „Romea i Juliju“ 2014, ali i prvi koji je 1994, kao antiratni manifest tog vremena, postavio danas već antologijsku predstavu „Kate Kapuralica“ po tekstu Vlaha Stulija, u kojoj se pevalo „Oprosti nam, Dubrovniče“…

A prvu predstavu režirao je sa dvanaest godina u amaterskom pozorištu Dodest u Podgorici, tadašnjem Titogradu, gde je i rođen 1966, postao je student Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu u 17. godini, diplomirao je 1987. u klasi profesorke Borjane Prodanović i Svetozara Rapajića, u njegovoj prvoj predstavi igrala je Mira Stupica…

U Narodnom pozorištu u Beogradu, čiji je stalni reditelj od 2008 godine, režirao najznačajnije naslove svetske i domaće klasike: Učene žene, Hasanaginica, Gospođa ministarka, Pokondirena tikva, Dr, Antigona, Pepeljuga (opera) i Figarova ženidba (opera). Po pravilu, njegove predstave su dugovečne, hvaljene, izvode se uvek pred prepunom salom i proslavljaju nacionalni teatar na međunarodnim gostovanjima.

U drugim teatrima u zemlji i inostranstvu režirao je do sada preko pedeset predstava. Među najznačajnije ubrajaju se: Romeo i Julija, Kate Kapuralica, Dekameron dan ranije (Narodno pozorište Sombor), Lukrecija iliti Ždero (Pozorište na Terazijama).

U JDP  se pamte Skup, Bogojavljenska noć, Govornica, Sumnjivo lice, Uobraženi bolesnik, Tako je (ako vam se tako čini),  Putujuće pozorište Šopalović, Čudo u Šarganu, u Ateljeu 212 Porodične priče, Gospoda Glembajevi, Jesenja sonata…, u Zvezdara teatru Zora na istoku, Naši sinovi, Svinjski otac…, a u BDP  Čarapa od sto petlji, Sumrak bogova…

U HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci izdvajaju se Galeb, Filumena Marturano i opera Karmen,  Lukrecija o bimo rekli Požeruh, koju je radio na festivalu Riječke ljetnje noći, kao i  Učene žene u HNK u Splitu.

U CNP u Podgorici režirao je predstave Tartif,  Hekuba…,  u Centru za kulturu Tivat Hasanaginicu, a brojne režije ostvario je i u Dječjem pozorištu u Podgorici.

Među priznanjima koje je Jagoš Marković dobio su nekoliko Sterijinih nagrada, Nagrada „Bojan Stupica“, Nagrada oslobođenja Beograda, Trinaestojulska nagrada za svekupan doprinos stvaralaštvu Crne Gore, Nagrada „Mića Popović“, Nagrada grada Beograda, Nagrada grada Podgorice, nekoliko nagrada „Zlatni ćuran“, „Ardalion“…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari