Kad se Medenicom kreneš u Zagreb, ne znaš gde ćeš završiti 1Ivan Medenica Foto: Aleksandra Ćuk

A vas tri ni luk jele ni luk mirisale, a bile na selektorskom putovanju – izjavio je Ivan Medenica, umetnički direktor Bitefa i njegov selektor, pokušavajući da na sve doda glamurozni štimung pošto smo se u ponoć mrtvi umorni skljokali na sedišta kombija i iz Ljubljane, posle verovatno najkraćeg, petočasovnog boravka u jednoj zemlji, zaputili kući u Beograd.

Nas tri – novinarka Politike Borka Trebješanin, Blica Tatjana Nježić, moja malenkost iz Danasa i LJuba, glavni čovek za tehniku u Bitefu i vozač, zapravo uopšte nismo bili nezadovoljni turnejom pod radnim nazivom „Kad s Medenicom kreneš u Zagreb, ne znaš gde ćeš završiti“, već raspoloženi ovim iskorakom iz kolotečine i pomalo razočarani što nismo nastavili do Trsta ili Beča s prezentacijom „putujućeg cirkusa“ ovogodišnjeg Bitefa.

Naime, ništa nije slutilo da ćemo se tog dana ispostaviti u LJubljani i gledati predstavu u Kinu Šiška i to radikalnog i kultnog umetnika i kosmonauta Dragana Živadinova iz ogranka Neue Slovenische Kunsta (NSK).

Plan je nalagao potpuno drugačiju šemu i destinaciju. Prvo dolazimo u Zagreb, malo se uveče promuvamo po gradu i večeramo, možemo od hotela do centra i tramvajem, a onda ujutru konferencija u Satiričkom pozorištu Kerempuh, pa ručak, pa kući.

Obaška što je Medenica još na početku istakao kako je za laganiju varijantu, da mu ne pada na pamet da ide u pozorište, nego da bude sve lepo i opušteno. Tako je manje-više i bilo na suvom početku, da bi već ujutru odmoran i osvežen od puta Medenica upao u „arbajt“ mod.

Dok smo vozač LJuba i ja laganim hodom tražili menjačnicu oko hotela, dva sata pre konferencije neko nas je dozivao iz taksija. Bio je to Medenica, koji je iz otvorenih vrata taksija, koji je vozač, hvala bogu, usporio, deklamovao:

– LJubo, molim te, nemoj da zaboraviš rol apove Bitefa. I, slušajte… Tamo će biti i hrvatski novinari, molim vas nemojte da kasnite!

Zakasnili smo, ali to niko nije primetio pošto su hrvatski mediji saleteli Medenicu još sabajle, a sa fotosešnom ispred zgrade teatra smo izgubili sigurno još 20 minuta pre nego što je konferencija trebalo da počne. To je sve prošlo „super“, kako je konstatovao umetnički direktor, a postarao se i da novinarkama Blica i Danasa obezbedi računare pošto ih nisu ponele. To je revnosno učinila samo Borka iz Politike. Tanja iz Blica je, kao i Danas, smatrala da će se snaći, ali je zato ponela svoje kuvalo za kafu od kojeg se, „znaju svi“, ne odvaja ni na jednom putovanju. Kad nas je Medenica ili „Medeni“, kako ga Borka iz Politike nežno oslovljava jer su dugo drugari, preslišao da li smo predale tekstove, sigurno je već svakoj ponaosob prezentovao isti tekst:

– Ovako… – počeo je Medenica, glumeći nesigurnost. – Borka je rekla „da“. Ja sam bukvalno malopre čuo da se večeras u Ljubljani poslednji put pred kraj sezone igra jedna sjajna predstava koju ja moram da vidim – objavio je uzbuđeno i nastavio mrtav ozbiljan – Možda ja u fotofinišu izaberem tu predstavu za Bitef!

Složila sam se znajući da je isto učinila i Tanja.

– Još samo LJuba da se složi – govorio je grozničavo sam sebi Medenica i minut kasnije – odluka je pala. Idemo za Sloveniju, ali pre toga, zbog ograničenog budžeta, ručaćemo u Zagrebu a ostaće nam vremena i da posle toga prošetamo gradom, a kad stignemo u LJubljanu, Medenica će u centru da nas časti kafom i onda ćemo u pozorište. S nama, u provereno dobru zagrebačku kafanu Stari fijaker, ide i Agata, novinarka koja je komad već videla, oduševila se i na zanimljiv način nas podsetila i informisala da su je radili Petar Mlakar i Dragan Živadinov, što će reći ekipa iz NSK.

– Za Živadinova znaš – kazala je. – Radikalni konceptualni umetnik – nastavila je brzo nabacavši ključne reči: plakat za Dan mladosti iz ’86/87. kojem je Komisija socijalističke omladine odmah dodelila prvu nagradu „jer izražava najviše ideale jugoslovenske države“ i potom skandal svetskih razmera kada se saznalo da je grafičko rešenje NK samo neznatno modifikovana verzija slike Treći rajh – Alegorija herojstva (1936) Riharda Klajna. Optužnica saveznih funkcionera je na kraju povučena ali je, kako se govori, jedino Živadinov u to vreme zaglavio kraći boravak u zatvoru. – Ova predstava mu je – pričala je Agata – baš brutalna u osudi nacizma. Nema ambivalencije, nego beskompromisno osuđuje Odila Globočnika iz Slovenije, čoveka koji je bio u timu inženjera koji su radili na konstrukciji gasnih komora. Ne traje dugo predstava, a teksta nema mnogo. Ni ona ne zna slovenački, ali je uz sve ostalo razumela o čemu se radi.

Dok trošimo zalogaje zagorskih delicija Agata, koja je doktorirala na opusu Živadinova, otkriva još detalja iz njegovog čuvenog projekta inspirisanog još jednim znamenitim Slovencem iz prošlosti koji je kao „znastvenik“ radio na konstrukciji vremenske kapsule, to jest, satelita… – Živadinov je tako koncipirao pedesetogodišnji projekat, koji je počeo 1995, i koji se odigrava svakih deset godina 20. aprila i tako sve do 2045, dokle će Živadinov, kako je predvideo, biti u životu. Ko od glumaca ili glumica iz projekta umre u međuvremenu zamenjuje ga „tehnološki apstrakt“ – satelit u kojem je pohranjen umetnički opus preminulih dramskih umetnika. – Nažalost, već imaju neke – nastavila je Agata, dodajući da kad se njih četrnaestoro, koliko ih učestvuje, upokoji i transformiše u satelite, biće lansirani u kosmos.

Doduše, 2015. Živadinov, koji je prošao sve regularne fizičke testove, već je uspeo da gostuje u svemiru i tu režira svoju predstavu u bestežinskom stanju… I to nije sve, boravio je i u Zvezdanom gradu, ispričala je Agata, na čiju sam preporuku prvi put u životu probala Zagorsku juhu i u slast je pojela slušajući njenu neverovatnu priču.

Opskrbljeni potrebnim informacijama, sada već svi sa zanimanjem za predstavu u Kinu Šiška, krećemo put Slovenije i stižemo na odredište knap pre predstave. Nema se vremena za kafu u centru. Ispred pozorišta je već gužva, sa zadnje strane glumci u redizajniranim verzijama SS uniformi špartaju. Zamolim dvojicu da se sa njima fotografišem. Pojavljuje se i Živadinov lično. Sve nas dočekuje maksimalno ljubazno, već je nabavio i karte, vodi nas prema restoranu i usput priča o glavnom liku komada – Odilu Globočniku

– Bio je jedan od petorice ljudi koji je telefonom mogao Hitlera da pozove u po noći. Esencija zla. O njemu se u Sloveniji malo zna i ne govori – priča nam uzbuđeno.

Da koleginice ne vide, hvatam Medenicu za rukav i kažem mu šapatom – Ja s Živadinovim hoću intervju.

– Dobro, nema problema – odgovara Medenica, a šta bi drugo i mogao pred mojim psiho nastupom.

Za stolom Tanja već hvata u mašinu Živadinova, dok ja u neverici kopam po cegeru tražeći diktafon. Ostao u kombiju! zaključim očajna a na moj vapaj da se stopira priča da bih i ja snimila niko ne reaguje. Vadim svesku, olovku, palim kameru na mobilnom i snimam.

I Živadinova i Tanju i rediteljeve drugare koji ga tu pozdravljaju .

Gotooovoooo.

– Vreme ja da se krene. Predstava počinje…

Gledamo je bez daha, ali na kraju glumci bivaju počašćeni nejakim aplauzom, jer je publika pomalo nesigurna da li je stvarno završena predstava ili će se desiti još nešto neočekivano. Da li će se glumci vratiti na bis ili to ni po koju cenu nije u funkciji ove predstave. A možda se svidela samo nama, možda ne leži slovenačkoj publici?

– Da li vam se dopala predstava? – pitam čoveka do mene.

– Odlično – odgovora.

U tome Živadinovu prilazi lik koji po autfitu deluje kao da su kolege.

– Bravo, prijatel. Direktan govor, to se traži! – govori dok srdačno čestita Živadinovu.

– Dečko, izvini… – pozovem jednog zamišljenog lika koji nije od onih koji odmah beže iz sale, nego, vidi se, razmišlja o onome što je upravo video. Procesuira… Kaže da mu se mnogo svidelo, a posebno to što se glumci nisu vratili na odar. To mu je najjači momenat. I smatra da ovaj komad nije važan specijalno za slovenačko društvo, nego za sve, za čitav svet, uveren je.

Utisak je da se predstava dopada i Medenici, ali njega već „hapsi“ Živadinov i na brzinu, pošto žurimo nazad, upoznaje ga s aktuelnim umetnicima slovenačke scene. Borka s filozofskim mirom čeka sledeću zapovest „Medenog“ i verovatno razmatra plan kako da od njega ekskluzivno sazna ostatak selekcije 52. Bitefa. Tanja u restoranu razgovara s umetnicima, a ja ne pronalazim olovku i papir gde bih zapisala odgovor Živadinova, kojeg sam uhvatila u prolazu i pitala ga – koja replika, po njegovom mišljenju, sumira ovu predstavu:

– Nacizam je najveći realizam.

Ponovo smo svi na broju i u kombiju. Živadinov nas pozdravlja, daje nam kroz prozor flašice vode da imamo za usput, maše nam. Mnogo je ljubazan…

– I? – pitam Medenicu, misleći na predstavu – Kupljeno?

– Kupljeno – odgovara pouzdano. Sekund kasnije dodaje:

– Ali mi u Beogradu nemamo prostor za ovu predstavu. Glumci moraju, ali moraju, da budu blizu publike. Znate da je 60 odsto teksta ovde dokument. Govori Hitlera, Himlera i tako dalje?

– A možda u Zvezdara teatru? – predlaže Tanja Medenici.

– Možda – zamišljeno će Medenica.

– U svakom slučaju gde god da bude, nadam se da se nećemo blamirati sa tehnikom, a pogotovo ne sa zvukom jer je on ovde, u poređenju sa našim pozorištima, besprekoran.

Ogladneli smo, otvaramo original „Domaćicu“ i spremamo pasoše za granicu. Pa baš nam je bilo super zaključujemo i predlažemo LJubi da nastavimo za Beč.

Nema šanse, kaže LJuba, dodajući da već ujutru mora da vozi klavire u Šimanovce.

Kad smo u Beogradu?

– U tri! – iz topa će Medenica.

– Nema šanse – uverena je Borka.

– Da se kladimo.

– Da se kladimo.

– U kapućino u Gracu.

– Dogovoreno – kažu oboje uglas.

Posle tri izjutra, dok je kombi ulazio u Beograd, Medenica smireno priznaje poraz.

Plaća kapućino. Sledeći put…

Kulturni evri

Predstava „Odilo. Zatemnitev. Oratorij“ Petera Mlakara i Dragana Živadinova, a u koprodukciji Slovenskog mladinskog gledališča i Centra urbane kulture Kino Šiška, simbolično je imala premijeru 20. aprila, a zanimljivo je da je ulaznica za predstavu prilično neobična jer na njoj velikim slovima piše samo Kulturni evro. Reč je zapravo o dva evra koji su prema zakonskim odredbama u Sloveniji namenjeni mladim umetnicima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari