Književnost kao transnacionalna vrednost

Podržavajući književnu saradnju, pisce, prevodioce, izdavače, književne projekte i kulturne manifestacije značajnog dela Evrope, Traduki se na regionalnom kulturnom prostoru ispostavlja kao jedina institucija kulture čije propozicije za finansijsku podršku ne podrazumevaju da projekat sa kojim se konkuriše mora imati reference nacije i kulture iz koje potiče budžet institucije. Naportiv.

Osnovne reference su saradnja i razmena među akterima književnih scena svih pomenutih zemalja, a akcenat je na promociji evropskih vrednosti, posebno umetnosti književnog prevođenja. O postignućima Tradukija razgovaramo sa direktorkom Hanom Stojić, prevoditeljkom koja je deo Traduki tima od osnivanja ove mreže.

* Traduki, čije je sedište u Berlinu, uspeo je da za jednu deceniju okupi i umreži ključne lokalne zvanične institucije bezmalo svih pomenutih zemalja i time poveća efikasnost podrške različitim i brojnim kulturnim projektima. Kako nakon više od 10 godina sagledavate postignuća Tradukija, koja se mogu meriti i kvantitativno, s obzirom na veliki broj knjiga objavljenih uz pomoć ove mreže ali i broj novih inicijativa i projekata poniklih upravo u okviru višestranih saradnji?

– Iako lično teško mogu da prihvatim da se od nas traži da kvantificiramo sve što nas okružuje, pa time i umjetnost i kulturu, koje je po mom mišljenju i nemoguće kvantificirati, mislim da u slučaju <I>Tradukija<I> za nas govore i brojevi. Od 2008, kad je naša književna mreža nastala, do današnjeg dana broj partnerskih organizacija porastao je sa osam na osamnaest, podržali smo prijevode više od 1.000 knjiga i pomogli realizaciju više od 200 projekata. Traduki je model kako bi projekti u kulturi u budućnosti trebali da izgledaju, neka vrsta pionirskog projekta u samim zemljema njemačkog govornog područja. Riječ je o privatno-javnom partnerstvu. Javni sektor predstavljaju sve zvanične institucije koje upravljaju javnim novcem, a zastupljene su u našoj mreži, a privatni sektor predstavlja Fondacija <I>S. Fischer<I> koja okuplja sve te partnere.

Pošto cijeli svoj život živim između dva svijeta i pokušavam da ih uskladim, dopustite mi da ilustriram jednu kulturološku razliku: rekla bih da možemo biti ponosni na ovaj projekt, dok bi moje njemačke kolegice vjerovatno odgovorile suzdržanije (smeh). Ali da se vratim na početak ove misli, lično nisam ubijeđena u to da je umjetnost i kulturu moguće kvantificirati. Ono za šta ona ima kapacitet – naime da nas gane, utješi, ushiti, otvori za svijet, da uspostavi pokidane veze… a to su istinske tajne postojanja i života, mislim da je nemoguće mjeriti.

* Jedna od ključnih tema kojima se Traduki bavi jeste fenomen susedstva, odnosno (kulturni) dijalog među zemljama nekadašnje Jugoslavije. Iako ovaj dijalog zavisi od političkog dijaloga, koji je dugo u krizi, da li ipak negde vidite realne šanse za veću protočnost ideja i ljudi na Balkanu, za veću sistemsku podršku prevođenju?

– Fenomen susjedstva je po meni opće mjesto čovječanstva. Svete knjige, stare izreke i narodne mudrosti često spominju komšiju, a time se osvrće na odnos prema drugom, drugačijem, a prije svega ono što je dovoljno blizu da bismo uspostavili odnos s tim. Da li je trava zelenija s druge strane ograde? Zašto bi komšiji trebala da crkne krava? Što nam je lakše mesti ispred tuđih a ne ispred vlastitih vrata? A sve su ovo pitanje koja se mogu aplicirati i na političku situaciju danas. Nama ne preostaje ništa drugo nego preispitati se da li je famozni balkanski komšiluk bio mit u koji smo vjerovali. Sad je na nama da se pitamo koliko je toga mit, a koliko istina. Usprkos svemu i zbog svega.

Ljudi u kulturi su prvi u javnosti počeli da popravljaju pokidane veze. A neki od njih nikad nisu dopustili da se te veze zapravo ikada raskinu. Umjetnici i kulturnjaci su veliki kapacitet. Oni se usuđuju u javnom prostoru otvarati velike i bolne lične i društvene teme.

Taj dijalog je naravno postojao i prije nas. Ali mi radimo na tome da on bude još intenzivniji.

* Najmanje dva projekta koja ste inicirali predstavljali su u trenutku realizacije potpunu novinu na ovim prostorima, istovremeno odražavajući i misiju Tradukija: mreža „Kuća za pisce“ i edicija „Tradukita Poezio“ – pesnici Jugoistočne Evrope prvi put na nemačkom jeziku. Kakav je današnji bilans ovih projekata?

– Mreža rezidencijalnih programa nastala je kao reakcija na potrebu koja je već postojala u regiji. To je i inače naš princip rada. Podržavamo ono što izdavači i ljudi iz oblasti umjetnosti smatraju da im je potrebno. Tako je i sa rezidencijalnim programima kojih u međuvremenu ima deset – u Beogradu, Bukureštu, Cetinju, Novom Mestu, Prištini, Sarajevu, Skoplju, Sofiji, Splitu i Tirani. A dodijeljeno je tačno 232 stipendija za književnike ili književne prevoditelje.

I Tradukita poezio je reakcija na potrebu. Odavno se zna da je broj prevedene literature sa njemačkog jezika veći nego na njemački jezik u regiji Jugoistočne Evrope. Djelomično je to tako stoga što postoje instrumenti podrške prijevoda na strane jezike i promoviranja tih naslova, ali i zato što je njemački jezik tzv. <I>veliki jezik<I>. Mi smo u okviru ovog projekta, u suradnji sa uglednim izdavačem za poeziju Edition Korrespondenzen iz Beča omogućili da cijela jedna generacija pjesnika bude pročitana na njemačkom jeziku. Tako je njemačka čitalačka publika mogla pročitati stihove Klaudja Komartina iz Rumunjske, Lidije Dimkovske iz Severne Makedonije, ili Marka Pogačara, Faruka Šehića i Dragane Mladenović. Vjerovatno ne trebam napominjati da je u našoj regiji i dalje poezija izuzetno kvalitetna i da je taj žanr bitan.

* U Lajpcigu, specifičnom mestu istorijskog ukrštanja Zapadne i Istočne Evrope, na tamošnjem Sajmu knjiga, Traduki već godinama neposredno predstavlja nemačkoj publici pisce sa ovih prostora kroz brojne programe čitanja i razgovora. S druge strane, čini se da su ovdašnja književna javnost i institucije nedovoljno zainteresovani za promociju te vrste, uprkos činjenici da su Nemačka i Austrija zemlje koje pokazuju najveću otvorenost za saradnju. Šta nam možete reći o tim (neiskorišćenim) potencijalima?

– Ne bi se moglo reći da Lajpcig, kao najznačajniji autorski sajam nije prepoznat. Napominjem da su se i Slovenija i Rumunjska, Hrvatska i Srbija na ovom sajmu u prošlosti predstavile kao zemlja gost. <I>Traduki<I> u Lajpcigu svake godine ima zajednički veliki program, koji je zapravo festival književnosti sa ukupno sedamdeset učesnika. Naš nastup postepeno gradimo već godinama, te imamo svoju binu. Godinama negujemo publiku i trudimo se da im donesemo i predstavimo književnost jugoistočne Evrope na suvremen način. Tema koju odredimo je filter kroz koji biramo autore i autorice koje ćemo pozvati.

Nakon svih ovih godina bude mi drago kada vidim da nam stolice ne zjape prazne, nego da autori koji prevale tako veliki put da bi se predstavili imaju zainteresiranu publiku pred kojom će čitati. Taj sajam ima jos potencijala, a mi se trudimo da ih iskoristimo. Naredni cilj nam je da još više povećamo vidljivost zemalja Balkana.

O značaju koji Traduki ima na Lajpciškom sajmu knjiga govori i činjenica da je sajam nekoliko godina unazad naš partner.

* Prevodioci su istovremeno i „čuvari razlika“ jednog određenog jezika ali i glasnici univerzalnosti svakog jezika. Kako se lično osećate u prevodilačkoj „koži“, s obzirom da i sami delujete paralelno u dva jezička prostora, u jednom tzv. malom i jednom velikom jeziku?

– Prevoditelji su ljudi bez kojih pojam svjetska književnost ne bi bila moguća. Svi bismo se vrtili u svojim malim ili većim jezičkim krugovima koji su opet realno maleni, s obzirom na to kako je veliki svijet. Ostati osuđen samo na sebe i na svoje, mi se u momentima, kad sam sama preforsirana kompleksnošću ovog svijeta, mog porijekla i pripadanja, na trenutak učini kao poželjno. Ali to je svijet koji pripada nekoj davnoj prošlosti. Ne postoji samo jedno i ne postoje jednostavni odgovori na nešto što je toliko slojevito poput života. Morala sam napustiti Sarajevo u aprilu 1992. To nije nešto što sam ja ikad htjela ili planirala, ali se svaki dan trudim da na kompleksnost moga identiteta gledam kao na šansu a ne kao na prokletstvo. Moj put je krenuo iz Sarajeva, a preko Beča sam stigla do Berlina. Na toj osi se gradi moj identitet, prevođenje je bio alat kako sam te svjetove pokušala približiti jedne drugima. Prevođenjem sam se počela baviti kako bih sebi, djetetu iz Sarajeva, objasnila način kako Austrijanci funkcioniraju. Taj pokušaj traje do dan danas. Danas objašnjavam sebi Nijemce. Nažalost nije sve samo u jeziku. Puno toga je baš u neizrečenom.

Konkursi

Konkursi za izdavače, prevodioce, organizatore književnih manifestacija nalaze se na www.traduki.eu.

Taduki je partner brojnih drugih fondacija i institucija za podršku književnosti, među njima je i <I>Književni kolokvijum<I> – Berlin koji takođe realizuje nekoliko projekata za pisce i prevodioce namenjene i srpskim autorima (www.lcb.de).

Budućnost Evrope je Evropa regija

– Ne zaboravimo da je i sam Traduki veći od zemalja bivše Jugoslavije. Tu su i Bugarska, Rumunjska i Albanija. To su zemlje koje su živjele u potpunoj izolaciji. To je iskustvo koje stanovnici Jugoslavije nemaju. Režimi Nikolaja Čaušeskua i Envera Hodže nisu propuštali protok ni informacija niti prevedenu književnost koje ovim diktatorima nisu bile po volji. A još jedan od njegovih aspekata je i razmjena sa zemljama njemačkog govornog područja. Recimo o Albaniji ili Bugarskoj Nijemci ne znaju ni danas puno.

Kako ja shvaćam budućnost Evrope, to je Evropa regija. I u svemu tome je i jugoistočna Evropa samo još jedna regija koja treba da surađuje. Ne samo po pitanju prevođenja – kaže Hana Stojić.