Kontakt u raljama društvenih nepravdi 1Foto: Branko Ignjatović

Profesor sam po profesiji, vokaciji i karakteru, a otkako sam na Bitefu otkrio sam u sebi sklonost i, mislim, talenat za marketing i PR.

Tako se sve moje medijske promocije Bitefa svode se na ponavljanje, uz varijacije, onog što mislim da je najznačajnije reći, shvatiti o opštem konceptu i konkretnom programu festivala. Repetio est mater studiorum. Ovo bi trebalo da je moj poslednji autorski tekst/intervju povodom nastupajućeg 53. Bitefa, i to za naš Danas, tako da ću pokušati da malo odlepim i ispišem zapise sa margina, nešto što dosad nisam govorio o ovom izdanju festivala. Ali, ipak, prvo ide kratka rekapitulacija.

Kao i svaki Bitef u mom mandatu, i ovaj ima dve noseće osovine koje se ukrštaju, tematsku i umetničku. Ove godine prva se svodi na lokalni i globalni fenomen totalnog raspada zajednice na svim njenim nivoima, od države, preko društva u najširem smislu reči, do porodice i partnerskih odnosa, kao i pokušaj njene obnove, odnosno obnove vrednosti na kojima bi trebalo da se zajednica zasniva: razmena, podrška, saradnja, solidarnost, empatija, zajednički interes…

U tom smislu treba shvatiti i slogan 53. Bitefa, a koji je preuzeti naslov šlagera Aleksandra Koraća čuvenog po izvođenju Beti Đorđević, Počnimo ljubav iz početka: ljubav kao pojam koji povezuje sve ove vrednosti. U tom, izvesno ne naivnom ali moguće je utopističkom pokušaju, koristimo i izvođačke prakse/forme savremenog pozorišta, a ove godine se umetnička linija Bitefa svodi na tzv. imerzivni teatar. To je samo novi teatrološki naziv za nešto izmenjenu, ali formu poznatu još iz perioda američke pozorišne avangarde iz 1960-ih godina, a u širem smislu od samih početaka pozorišta: predstave s naglašenim učešćem publike, one u kojima se briše razlika između scene i gledališta, izvođača i gledalaca.

Za razliku od ranijih oblika ovog teatra, današnje imerzivno pozorište je demokratskije, ono je, kao što kaže naslov čuvene belgijske kompanije savremenog plesa Ultima Vez kojom, nikako slučajno, završavamo 53. Bitef, samo poziv da se učestvuje, niko nas na to ne primorava, osećamo se dobro i ako rešimo da ostanemo na distanci. U ovoj predstavi, kao i u većini drugih imerzivnih na Bitefu – jer samo četiri od dvanaest spadaju u ovu formu (dakle, samo je umetnički naglasak na njima) – pokušavamo da, kroz samu fizičku radnju, koreografiju, izvođenje u najširem smislu, konkretno otelotvorimo, a ne diskurzivno promovišemo, vrednosti kontakta, dodira, telesne i energetske razmene, saradnje, podrške…

Pre tog pokušaja, u celoj prvoj polovini Bitefa, nizaće se projekti koje tretiraju pomenuti fenomen entropije, raspada zajednice, počevši od ostvarenja trenutno jednog od vodećih svetskih reditelja političkog pozorišta, Mila Raua, Orest u Mosulu u produkciji NTGenta (Belgija), kojom će Bitef biti svečano otvoren 18. septembra. Radnju formativnog dramskog narativa naše, zapadne civilizacije, Eshilove tetralogije Orestija, Rau smešta u grad Mosul u Iraku i tako se priča o padu Troje i kraljevskog doma Argosa višeslojno prožima s razaranjem Mosula, a koje su izvršili teroristi Islamske države i američko bombardovanje.

Rau sprovodi ideološku inverziju, pa se on, tamo gde Eshil nudi opšte izmirenje, uvođenje prava, pravde i demokratije, pita da li su ovi ideali uopšte mogući u savremenoj, potpunoj razorenoj političkoj zajednici.

E, sad, šta je to o čemu nisam dosad (dovoljno) govorio i pisao u najavama 53 Bitefa, šta bi mogli da budu ti zapisi s margine? Ove godine umetnički naglasak je na teatru čiji su koautori gledaoci, prošle godine bio je na instalacijama u kojima uopšte nema glumaca/izvođača… Da li je bojazan da Bitef proteruje izvođače (glumce, performere, plesače…) iz svojih programa, iole osnovana? Ni najmanje! Naprotiv, jedna od glavnih odlika 53. Bitefa jeste vrhunsko izvođačko umeće koje pripada raznovrsnim pozorišnim formama i pozorišnim kulturama.

U pomenutom Orestu u Mosulu, videćemo odlične, iskusne flamanske glumce, ali i grupu pretežno mladih iračkih glumaca, koji su još uvek studenti pozorišne akademije koja se, što je neverovatno dirljivo, nedavno vratila u polurazrušenu zgradu. Hrvatsku predstavu Mladež bez boga nosi grupa izuzetno mladih i briljantnih glumaca, neki su takođe još uvek studenti, mnogo su nam poznati kao glumci-deca iz ranijih projekata reditelja predstave, Boruta Šeparevića: njihova igra odista imponuje izuzetnom energijom, fizičkom ekspresivnošću, verom u misao predstave, osećajem za kolektivnu igru, koncentracijom i ozbiljnošću.

Iz oblasti savremenog plesa, gledaoci 53. Bitefa imaće mogućnost da vide plesače iz Nigerije i Brazila čija se igra odlikuje, mimo svih kulturnih stereotipova, podjednako snažnom telesnom energijom, ekspresivnošću i osećajem za improvizaciju, ali se i međusobno razlikuju po vrsti i stepenu emocije i nekim stilskim odlikama. Slični kvaliteti, pogotovu oni vezani za fizički aspekt igre – koncentracija, uigranost, preciznost, energetska usklađenost – odlikuje i izvedbu umetnika novog cirkusa iz francuske trupe Vuk za čoveka.

Poslednje, ali ne i najmanje značajno: ono što se na prvi pogled ne čini da je bitefovska tradicija – a, zapravo je uvek to bilo, jeste i biće – je i vrhunska, klasična dramska gluma. U grupi odličnih, iskusnih glumaca iz Belgije, Nemačke, Srbije i Slovenije, izdvojiću, uz rizik da nekima učinim nepravdu, troje veličanstvenih. Uz podršku svojih partnera, Boris Isaković nosi celu JDP predstavu Kako je poludeo gospodin R? u režiji Bobe Jelčića, kombinujući višeslojnu dramsku karakterizaciju tragikomičnog antijunaka u raljama društvenih nepravdi s nadahnutom, bravuroznom, performerskom improvizacijom…

Saša Torlaković napravio je, verovatno, ulogu svoje dosadašnje karijere kao Tartif u istoimenoj predstavi SNP i Narodnog pozorišta iz Sombora, a u režiji Igora Vuka Torbice. On igra Molijerovog junaka kao autentično tajanstven, mefistofelovski, pa zato i opasan lik u čije se motive teško može proniknuti, sve dok ne ubije onog ko mu se jedini suprotstavlja i time dokaže da je eksponent autokratskog, beskrupuloznog režima.

Ipak, prva među jednakima je maestralna slovenačka glumica Nataša Barbara Gračner, koja, kombinujući najintimnije proživljavanje u duhu Stanislavskog i jednu brehtovsku otuđenost i distancu, superiorno donosi lik nemačke čistačice u svojim šezdesetim godinama, koja će se do kraja, skoro bez trunke dileme, svim srcem boriti za svoju ljubav s nekoliko decenija mlađim radnikom iz Maroka… NJena uloga sublimira slogan, te željeno ishodište 53. Bitefa – Počnimo ljubav iz početka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari