Aleksandar Jugović, autor sa sve većim i značajnijim pjesničkim, proznim i dramskim opusom, objavio je novi roman „Usamljenik sa Rodriguesa“.
Roman nosi znakovit naslov i strukturu. Naslov perpetuira likove usamljenika, čudaka i osobenjaka.
Iako se navedeno mjesto koristi kao općeknjiževni topos umjetničkog stvaranja; izmještenost pisca u idilične prostore vlastite stvaralačke biti, tu je karakteristiku najviše proklamirala romantičarska poetika.
U Jugovićevom romanu to se obilježje nadrasta i smješta u suvremenost kad je govor o takvim kategorijama možda i najpotrebniji.
Struktura romana sadrži svojstvene dijelove, narativno povezane, ali njih lome raznorodni citati kojima se centira očište semantike pripovjednog teksta i približava sama pripovjedna građa.
Ovaj je roman, prije svega, roman lika. Glavni lik Tomo Božović, ujedno i pripovjedač samog romana, policajac je u mirovini, bivši izvršitelj smrtne kazne, koji radi pospremanje vlastita života.
Vrlo su znakoviti neki dijelovi njegova života (odnos s majkom, brak s Oliverom, odnos sa sinom) čime autor izgrađuje obiteljske odnose koji jednim dijelom nose sadržaj njegove pripovjedne građe.
Iako ne zalazi u složena pitanja prededipizacije i edipizacije pripovjednog subjekta, već ostaje na opisu emocionalno složena odnosa koji karakteriziraju majčina hladnoća i odsutnost i pripovjedačevo povlačenje u sebe, ipak spomenute kategorije uvjetuju kasniji razvoj samog pripovjedača.
To se očituje u vrlo poljuljanu braku s Oliverom i kompleksnim odnosom sa sinom.
U vješto vođenu pripovijedanju iz prvog lica, značajnu ulogu romanu igraju unutarnji monolozi.
Oni su narativno integralni dio pripovjednih sekvenci, a semantički se vezuju za pripovjedačevu razvijenu emocionalnu strukturu koja korelira s vještom figuracijom teksta („Golub je brzo odleteo svojoj zvezdi. Visokoletač, najbolji. Sigurno je pobegao iz nekog kaveza. Zgrabio bi, ne sumnjam, onaj jednooki đavo svoju užinu, samo da je bio spretniji.“), samorefleksivne psihološke pasaže („Suviše dugo sam na pozornici, pa me neprekidno posećuju prethodne uloge. Ili mi se svete. Naneo sam zla, što voljno, što nevoljno, mnogim ljudima. Nanesem zla i sebi, ako se i ja mogu nazvati čovekom.“) i refleksivne ulomke vezane za svijet („I kakva je razlika između mene i ostalog sveta? Velika, ipak. Moram priznati. Nema utehe. Tražim je na pogrešnom punktu. Čovek živi s onim što jeste i s onim što nije, a ja sam ubica. Serijski. Drugi nisu ubice. Mogao sam i ja da ne budem. Ili nisam mogao?“).
Unutarnji monolog nije samo nosivi dio pripovijedanja i pripovjedne semantike, već i pripovjednog stila.
Pripovijedanje u 1. licu, unutarnji monolog, psihološka karakterizacija glavnog lika i osebujno traganje za vlastitim čvorištem karakteristike su ovog djela, a smještaju ga u neomodernistički narativ.
Iako je takovrsna proza danas nečesta, možemo reći kako autor obnavlja modernističku tradiciju i ne zalazi u pomodne prostore suvremenih književnih tendencija.
Ono što ponajviše plijeni pažnju čitatelja već je prepoznatljiv Jugovićev pathos (od romana „Opsenari“) koji izrastao iz semantičke i emocionalne strane teksta, biva njegovom temeljnom recepcijskom kategorijom.
Šetati po zemljovidu ove knjige znači upijati patosne dionice glavnog lika, opisnih sekvenci i cjelokupne građe po kojoj je on prostrt.
Iz svih navedenih, oprimjerenih i analiziranih kategorija možemo kazati kako je Aleksandar Jugović podario suvremenoj srpskoj književnosti neomodernistički roman zavidnog pripovijedanja i razvidne širine dohvaćanja romanesknih alata u gradnji svog već velikog i zapaženog proznog korpusa.
Autor je književni teoretičar i kritičar iz Zagreba
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
