Migracija je posledica neravnopravne podele resursa

Mnogi su isprepadani, umorni i već dugo žive pod ekonomskim pritiskom. U tim uslovima ne mogu naći prostora za solidarnost. – To za Danas kaže Maša Dabić, autorka romana „Gubici trenjem“ koju je objavila Izdavačka kuća Treći trg. Maša radi kao prevodilac pomažući tražiocima azila, kao i Nora – glavna junakinja njene knjige koja govori o izbijanju izbegličke krize 2015. godine i o nedostatku empatije za probleme migranata.

* Koliko je istinitih događaja upleteno u roman?

– Pojedinačne priče su izmišljene naravno. Međutim, Nora nije moj „alter ego“. Ona je Austrijanka, prevodom se bavi usput – za razliku od mene, meni je prevođenje profesija“. Potraga za azilom je uglavnom čekanje… Čekanje odluke suda ili neke institucije. Čekanje nekog papira. Osjećaj da si stranac bez perspektive. Dosta vremena se tu izgubi na čekanje birokratskih odluka. Ali ne govorim to da bih kritikovala nekog – neki procesi i ne mogu se ubrzati, jer fale saradnici i resursi, ali i politička volja.

* Koliko politika i birokratija utiču na svakodnevni život tih ljudi?

– Azil kao pojava već govori o tome da je politička dimenzija u ljudskom životu dominantna. Ljudi bježe iz svojih zemalja obično iz političkih razloga, naravno i iz ekonomskih, u potrazi za „boljim životom“, ali i ekonomija je nešto što se stvara i razvija (ili ne razvija) u političkom okviru. Migracija je posljedica neravnopravne podjele resursa i životnih šansi na planeti.

* Koji motivi najčešće teraju ljude da potraže azil u drugoj državi?

Motivi izbjeglica i migranata mogu biti svakakvi i različiti, ali činjenica je da je potrebna i neka doza očaja da bi čovjek ostavio sve iza sebe i uputio se u neizvjesnu budućnost. Svaki čovjek ima samo jedan život, zato će uvijek postojati pojedinci koji su spremni na maksimalni rizik da bi spasili sebe, svoje porodice i svoju budućnost, ili barem da bi pobjegli iz nečeg što doživljavaju kao pakao. Migracija je fenomen koji je uvijek postojao i uvijek će postojati. Taj fenomen jeste problematičan, ali ne znači da bez migracije ne bi bilo problema u evropskim društvima. Politika i birokratija žele pokazati da se migracija ne isplati – najbolji, to jest najgori primjer je situacija izbjeglica na grčkim ostrvima poput Lezbosa. Te izbjeglice nisu samo žrtve politike, nego, pretpostavljam, ispunjavaju i funkciju strašila za Evropu, tako što trebaju svima na svijetu da pokažu „eto, ovo vas čeka u Evropi. Ostanite kod kuće.“ To je jedna jako brutalna politika, i mora se reći da jeste politika, a ne samo neki slučajni haos ili greška.

* U Srbiji postoji „inicijativa“ Narodna patrola koja diskriminiše migrante. Kako komentarišete njihove to što ih niko od nadležnih ne zaustavlja u propagiranju netrpeljivosti i govora mržnje?

– O tome, nažalost, ništa ne znam, zato ne mogu da komentarišem. Jedino što mogu da kažem je da strah nije dobar savjetnik. Političke akcije koje se baziraju na strahu i u strahu nalaze svoje opravdanje, znaju ispasti prilično brutalne i nelogične. Takve grupacije dovode do atmosfere straha i klaustrofobije.

* Odakle dolaze strah i nerazumevanje kad su i naši narodi, sa prostora bivše Jugoslavije često bili primorani da odu iz zemlje u potrazi za bolji životom?

– Pa to je klasični strah od gubitka materijalne baze, od propadanja. Bojim se da tu nema ni logike ni pravde. Naravno da bi se baš od jednog društva u kojem je migracija sveprisutna moglo očekivati više razumijevanja i empatije, ali očigledno je danas empatija za mnoge ljude neki luksuz za koji misle da ga sebi ne mogu priuštiti. Jugoslovensko iskustvo patnje i migracije nije od ljudi napravilo neke „bolje“ ljude, nego ih je iscrpilo. Ali ne bih paušalno rekla da su se narodi sa prostora bivše Jugoslavije isključivo negativno odnosili prema migrantima: U svim evropskim društvima bilo je svega i svačega: od straha preko netolerancije i indiferencije, sve do (individualne) solidarnosti i nekih manjih ili većih inicijativa. Odnos prema migrantima se samo donekle može diktirati odozgo; na kraju dana, ljudi dolaze do svojih mišljenja ipak preko sopstvenog međuljudskog iskustva.

Njemačka se jeste pokazala izvanredno velikodušna (Angela Merkel je izjavila: „Wir schaffen das“), ali naivno bi bilo pomisliti da je Njemačka, to što je uradila, uradila iz čistog humanizma i solidarnosti.

* U knjizi, Nora konstatuje da je izvesno da će „ti ljudi (mingranti) postati lumpenproletarijat u Evropi“.

– Kao što sam već rekla, migracija je posljedica neravnopravne podjele resursa i životnih šansi na planeti. Migracija nije uzrok problema, nego simptom. Kapitalistička logika podrazumijeva da postoji taj „lumpenproletarijat“, ta rezerva radne snage koja se može mobilizirati za čas, a koja se može koristiti da bi se vršio pritisak na sve ostale ljude, u stilu: ako ne pristaneš na tu platu, ima ko hoće; budi sretan što uopšte imaš posao, itd. … Kolektivni migrantski očaj je jedna bitna varijabla u kapitalističkoj formuli. Migranti se sistematski tretiraju kao neki „suvišni“ ljudi, neki ljudi koji uopšte ne bi trebali biti tu gdje su se sticajem okolnosti zadesili, kao ljudi koji u svakom momentu mogu biti izbačeni iz zemlje, ali zapravo njihovo stanje služi usput kao neka prijetnja za ostale građane, indirektno kao instrument uvođenja discipline u društvo.

* Takođe, u knjizi se polemiše o poziciji žena.

– Formalna prava su jedna stvar, a realna ravnopravnost ili autonomija neka druga. Emancipacija je kompleksan proces, i nije dovoljno da ti neko da prava – potrebno ih je i primiti i realno ostvariti, kao i prihvatiti da uz svako pravo ide i neka obaveza. Žensko pitanje je uvijek postojalo, i svako društvo u nekom vremenskom periodu daje neke svoje odgovore. Feminizam je jedan takav odgovor, ali nije jedini – žene mogu biti moćne i jake i van okvira feminizma, a mogu biti na neki način i nemoćne i pored feminizma. Na kraju dana, svaki čovjek – bez obzira da li je to žena ili muškarac – za sebe mora da shvati šta je za njega emancipacija i kako može da je ostvari. Država može i treba da ponudi uslove za ravnopravnost – to je naravno jako bitno; ali to je tek početak. U Evropi žene imaju slobode o kojima mnoge žene na svijetu mogu samo da sanjaju – ali to ne znači automatski da su evropske žene potpuno slobodne i ravnopravne, a i ne znači da su žene u vanevropskim kontekstima automatski slabe ili nemoćne. Mislim da ne treba zanemariti činjenicu da je ljudska sloboda kao takva nešto do čega se teško dolazi i što je teško održati. Sloboda bez odgovornosti nije sloboda, nego je proizvoljnost. U kapitalističkom sistemu (a vjerovatno i u svakom drugom sistemu) sloboda kao takva je relativan pojam: Kako, bez obzira na pol, biti slobodan pod finansijskim pritiskom?

Ne vredi nikome ništa propagirati

Mahatma Ghandi je rekao, a možda i nije rekao: „Be the change you want to see in the world“. Dakle, budi ti sam ona promjena koju želiš vidjeti na ovom svijetu. Mislim da je gotovo nemoguće promijeniti sebe, ili čak imati kontrolu nad sobom, a kamoli promijeniti društvo. Ali ipak, društvo se mijenja, nekad na bolje, nekad na gore, i te promjene su valjda suma svih malih individualnih pokušaja (i ne-pokušaja). Ne vrijedi nikome ništa propagirati – svako sam dođe do svojih zaključaka, obično kroz sopstveno iskustvo.