Paul Kle: "Konstrukcija tajne" 1

„Konstrukcija tajne“ (Konstruktion des Geheimnisses) predstavlja prvu veliku izložbu dela Paula Klea u minhenskoj Pinakoteci moderne.

Ona je spoj opsežnog minhenskog fundusa sa oko 130 iznajmljenih slika iz najznačajnijih Kleovih kolekcija u Evropi, SAD i Japanu i prati Kleov put kao „mislećeg umetnika“, kako u svome delu sistematski ispituje granice racionalnog i prevazilazi te limite.

U centru ove izložbe su 1920-e godine i kako je Kle kao moderni umetnik reagovao suočen sa izazovima novog tehničkog sveta i njegovim posledicama. Kao predavač u Bauhausu dovodi Kle dominantnost racionalnog u pitanje i teži balansu između razuma i osećanja, konstrukcije i intuicije, imanencije i transcendencije. Ova izložba pokazuje kontinuiranu aktuelnost Kleovog dela koje je posvećeno egzistencijalnim konfliktima modernog čoveka.

Paul Kle je le petit prince („mali princ“) slikarstva. NJegovo slikarsko delo je u nemilosrdnom zagrljaju marketinga, te se njegovi motivi, na primer crveni mesec na bež pozadini „utrkuju“ sa do neizdrživog kiča degradiranim Rafaelovim anđelčićima u Sikstinskoj kapeli. Kleova infantilna estetika sa Petar Pan sindromom se žilavo odupire da svojim stavom „nepojamnosti sveta“, koji je on do kraja života uporno negovao, i danas krasi sobe adolescenata posterima sa postromantičarskim piratskim lađama i zlatnim ribicama.

Paradoks naslova izložbe „Konstrukcija tajne“ – jedna konstruisana tajna nam izgleda samo još upola zagonetna i čudna, kao što napominje kurator izložbe Oliver Kaze. Izložba je fokusirana na osnovnu antinomiju: Kleovo gotovo očajničko nastojanje da pomiri neoromantiku i racionalitet, da u svojim slikama harmonizuje Šilerovu „teoriju igre“ sa intuicijom „estetike mašine“ Bauhausa. Tako glasi suprotnost (Gegen-Satz) u ne manje protivrečnom Kleovom manifestu naslovljenom „Egzaktni pokušaji u oblasti umetnosti“.

Medijator protivrečnosti

Kle će postati u Bauhausu medijator protivrečnosti. On je podučavao studente solidnosti ali ih je istovremeno podučavao magiji slikarstva. Način na koji on svoje slike prenosi iz reda u haos je putem sfumata toplih boja. U njegovom slikarstvu delimično figurativnom i predmetnom „realitetu“ suprotstavlja nežno modeliranu apstraktnu utopiju, koja je za Klea ravna realnosti.

Pri svemu tome Kle nije bio podložan notornom maštanju. Kao preduzimljivi producent gotovo isključivo rentabilnih slika malog formata živopisao je do kraja života gotovo 10.000 dela, pet puta više no celokupna produkcija Kranohove slikarske radionice. Napuštanje Bauhausa u pravcu Diseldorfa i tamošnje Kunstakademie bilo je motivisano lukrativnijom profesurom na njoj. Relativno rano je došlo i do kritike koju je formulisao Laslo Nađ Moholi, njegov kolega u Bauhausu, o „sentimentalnom slikarstvu“ kao i o insceniranju kao ezoterični, pneumatizovani mističar.

U drugom delu izložbe, koja je posvećena docnim dvadesetim godinama, slike će postati monhromnije i „tvrđe“. Te hladne slike svedoče o Kleovoj potrebi da protivreči prigovorima kritičara u Bauhausu o „dopadljivosti“ postupkom svesne „deestetizacije“.

Žongler poravnanja

Kle je žongler poravnanja. Tako se njegova slika „Slika artiste“ (Artistenbildnis) iz 1927. može smatrati autoportretom. NJegovo lice je izobraženo u tipičnom Bauhaus maniru iz – krug-krug, zapeta, crtica. Na tamnoj pozadini će on postati Voodoo-maska. Jedan dalji nadrealistički detalj je sadržan u lestvicama u levom dnu slike, kojim se može popeti u umetnikovu glavu. Kle se svesno izlaže protivrečnosti Bauhausa i imanentnosti svog somnabulnog sveta. Tako se taj paradoks između tvrde geometričnosti u kojoj je on živeo i radio i sukcesivnog ispunjenja slikama i kamernim umetničkim objektima oseća kroz svih deset prostorija ove izložbe.

Ovoj izložbi polazi za rukom da izbegne kliše-pogrešku da modernog skeptičara Klea proglasi za klakera moderne. Umesto toga ona pokazuje permanentni paradoks njegove umetničke borbe sa kvadraturom kruga: da predstavi neromantičan svet u pokretnim slikama kao neromantičan omađijani svet. To je, čini nam se, Valter Gropijus, sasvim precizno osetio, kada ga je nakon Kleovog puta za Tunis 1914. kao preobraženog „Slikara iz 1001 noći“ pozvao da dođe u Bauhaus.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari