Prva odluka koju članovi tek oformljene rok grupe moraju doneti najčešće je ona o imenu pod kojim će potom svetu predstaviti svoja trominutna „remek-dela“. Nastupati pod što zvučnijim imenom ne znači i automatski postati poznat, ali dobar izbor pomaže da vas ljudi lakše uoče u moru bendova sličnih kvaliteta ili afiniteta. Junaci ovog teksta su visoko plasirani na nezvaničnoj listi „najboljih imena“ jer The Strokes zvuči moćno, a s obzirom da ima više značenja (najpoznatije je „moždani udari“), te da se može tumačiti iz različitih uglova, onda se nekako i čini logičnim da bi dobro ime za album moglo da bude baš „Angles“.

Poštovaoci benda The Strokes znaju da se njihov debitantski album „Is This It“ (2001) prodao u milionskom tiražu, donoseći im titulu kakvu verovatno nisu ni sanjali: spasioci rok muzike! Autoru ovih redova se, i pored toga što je album smatrao vrlo dobrim, ovakvo oduševljenje kritike činilo preteranim jer, sem činjenice da su petorica Njujorčana izgledala „taaaako kul“, ništa što smo od njih čuli nije pomeralo muzičke granice niti donosilo nove, revolucionarne ideje. Bilo je to, jednostavnim rečnikom rečeno, rokanje bez primetnog napora („effortless“, rekli bi Njujorčani) u maniru bendova iz sedamdesetih kao što su Television ili Velvet Underground. Taj zvuk se razlikovao od onog koji je dominirao svetskom scenom krajem prošlog veka (brit-pop, hip-hop, trip-hop), pa je pojava stilski retro orijentisanih mladića delovala neočekivano autentično.

Autor svih pesama na „Is This It“ bio je pevač Džulijan Kazablankas koji je osmislio i sve gitarske i bubnjarske deonice, pa se činilo da ostala četvorica predstavljaju samo njegov prateći bend. Naredna dva albuma („Room on Fire“ iz 2003. i „First Impressions of Earth“ iz 2006.) donela su promene u zvuku u vidu veće posvećenosti produkcijskim detaljima i postepenog okretanja ka nju vejv uzorima. Iako su se tu i tamo i ostali članovi potpisivali ispod pesama, Kazablankas je i dalje bio neprikosnoveni lider. Ovi albumi, međutim, nisu doneli očekivani uspeh, te su trzavice u bendu postale sve izraženije. Solo projekti nekolicine članova samo su pojačali odbojne sile, pa je veća pauza bila neminovna da bi se predupredio već izvestan raspad grupe.

I tako, pet godina kasnije, pred nama je četvrti album „Angles“ kod kojeg je odmah uočljivo da su ispod svih pesama kao autori potpisani – The Strokes. Naravno, novinari su već „iskopali“ ko je napisao koju stvar, kao što su i saznali da je svaki član benda svoje deonice snimao bez prisustva ostalih, pa su već počele da kruže priče kako je sve rađeno zbog para i pod pritiskom diskografske kuće RCA. Gitarista Nik Valensi je rad na albumu nazvao „odvratnim“, a Kazablankas je izrazio „duboku sumnju u kvalitet materijala“ (znate li za sličan slučaj da je neko svoj novi album pljuvao i pre nego što je on izašao?). Razloga za ovakve izjave i ima, i nema. Činjenica je da je zvuk na „Angles“ šarolik i divergentan jer je svaki autor u njega ugradio i lične muzičke vizije, pa mnogima na prvo slušanje on uopšte neće ličiti na The Strokes. Na primer, uvodni pop rege „Machu Picchu“ zvuči kao „Down Under“ već zaboravljenih Man at Work, mada pozadinske gitare u refrenu snažno asociraju na „Reptilia“ sa „Room on Fire“. Ili, vokal u „Two Kinds of Happiness“ bi mogao da pripada i Tomu Petiju, dok su zvečeće gitare u refrenu „pozajmljene“ od Edža (U2). Da pomenemo i „Gratisfaction“, koja je klasičan omaž irskom bendu Thin Lizzy. Ali, pažljiv slušalac će u svakoj od navedenih pesama prepoznati i po neki karakterističan The Strokes detalj (česte promene ritma, udvojene gitare, prepoznatljivo ležerni Kazablankasov vokal i sl.), dok bi se tipično „šlogerske“ melodije „Under Cover of Darkness“ i „Taken for a Fool“ sjajno uklopile i na „Is This It“.

Dakle, „Angles“ donosi svojevrstan presek stilova ranih 80-ih (koji su, očigledno, uticali na muzičko formiranje članova grupe) i izvestan broj „klasičnih The Strokes“ melodija (Kazablankasovih, naravno), čineći tako zanimljiv kolaž čije boje posle svakog novog slušanja postaju sve sjajnije. To je dokaz da The Strokes ne umeju da snime loš album, ma koliko se trudili! Da li će „podeljeno starateljstvo“ nad pesmama i predvidiv uspeh albuma doprineti prevazilaženju podela u bendu ili će svako ostati u svom uglu – teško je reći. Ali, tzv. „nepremostive umetničke razlike“ jedna su od čestih nuspojava vrtoglavo brzog uspeha. A uspeh Kazablankasa i ekipe je bio upravo takav.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari