Po jednoj (kažu proverenoj) teoriji ako bi čovek dugo živeo sam, gledajući veći deo dana u kakvo stablo ispred sebe, vremenom bi počeo da liči na to stablo. Ovakav proces, kada jednom otpočne, je uvek dvosmeran jer je nemoguće menjati stvari a da, pri tom, sve oko njih ostane nepromenjeno, uključujući i ono što promene nosi. Ceo je kosmos sazdan na principu akcije i reakcije, a bez spoljnih uticaja entropija se može samo povećavati. Prevedeno sa jezika fizike na jezik rokenrola, slava i sve ono što uz nju ide zna ljude da promeni do neprepoznatljivosti i uslovi im ponašanje, pretvarajući im život često u haos koji se neumoljivo širi i koji se sam od sebe ne može dovesti u red (ko je pomenuo Ejmi Vajnhaus?)


Dejv Grol je devedesetih godina prošlog veka bio svedok haotičnog života Kurta Kobejna koji nije imao snage da se nosi sa pritiskom medija i velikim očekivanjima obožavalaca njihovog zajedničkog benda Nirvana. Nakon Kobejnovog tragičnog kraja, Grol je 1995. g. osnovao Foo Fighters i novu karijeru započeo kao pevač i gitarista, iako je pre toga proglašen za jednog od najboljih bubnjara svih vremena. S obzirom da je Grolov autorski doprinos uspehu Nirvane bio relativno skroman (ili, bolje rečeno, nedovoljno istican), veliki broj kritičara je na rane Fajterse gledao sa podozrenjem, smatrajući ih Grolovim bekstvom od neprestanog povezivanja sa Nirvanom (što je bilo tačno) i samo prolaznom rokenrol avanturom (što se pokazalo apsolutno netačnim). Ne želeći da postane novi Rej Manzarek, Grol je prionuo na komponovanje i usavršavanje gitarskog umeća što je dovelo do impresivnih rezultata: do današnjeg dana bend je osvojio šest Gremi nagrada (naspram jedne Nirvanine) oborivši usput mnoge rekorde u prodaji (za dva ovogodišnja koncerta u Milton Kinsu prodali su 110.000 karata za par minuta) te, konačno, postajući „generacijski odgovor na Toma Petija – konzistentna rokenrol mašina za pravljenje hitova za radničku klasu“.

Međutim, ogromno stablo uspeha počelo je da preoblikuje Grola i društvo, pa su im albumi nakon dvehiljadite postali predvidivi – sve je bilo podređeno nastupima u (očekivano) rasprodatim arenama širom sveta i „loženju“ fanova po principu: prvo ubitačan rif, pa razbijajuće glasan refren, zatim „opaka“ solaža, pa ponovo refren koji, uz pomoć već značajno ubrzane ritam sekcije, pesmu dovodi do orgazmičnog završetka. Šablon je razbijala poneka balada i sve je to zvučalo super ali, ruku na srce, i – pomalo dosadno. Pred početak snimanja „Wasting Light“ pojavila se vest da će album producirati Nirvanin producent Bač Vig i da će na njemu gostovati Nirvanin basista Krist Novoselić, te da će pesme biti snimane na analognoj opremi, što je ubrzalo puls fanovima i najavilo moguće promene u zvuku benda. Međutim, umesto „povratka korenima“ ili „promene zvučnog ambijenta“ dobili smo još jedan standardan „killer-filler“album koji ni najmanje nije „garažni“ (iako je sniman u podrumu Grolove kuće) – Vigova produkcija je precizna i oštra kao kakvo ubojito sečivo.

U „killer“ pesme (koje se savršeno uklapaju u okvir opisan prethodnim pasusom) svakako spadaju paranoični hardkor-pank „White Limo“, sjajni uvodni metal „Bridge Burning“ pokretan eksplozivnim rifovima tri gitare, zatim prvi singl „Rope“ sa neobičnim disharmoničnim solom u refrenu, te melodične „Back & Forth“ i „These Days“ koje donekle imaju taj „garažni“ prizvuk i pank-pop poletnost svojstvenu prvim Fajters albumima. U „filler“grupi su bezlične „A Matter of Time“ i „Miss the Misery“ koje će teško doživeti koncertno izvođenje, kao i konfuzna „Arlandria“ koja balansira između neurotične balade i hard rok standarda. Naravno, tu su i melodramatične „power“ balade „Walk“ (sa stihom „I never wanna die!“) i „I Should Have Known“ koja je posvećena Kobejnu i koja (možda i zbog učešća Novoselića u njenom stvaranju) ima šansu da postane moderna „Wish You Were Here“.

Da ne bi bilo zabune, „Wasting Light“ je dobar album, odlično odsviran, otpevan i produciran, ali ne i previše inventivan. Vreme je da se Fajtersi odmaknu od svog stabla i zagledaju u neko drugo, pa makar ono bilo i manje. Možda stihovi iz „Arlandrije“ („Fame, fame, go away, come again some other day“) i samo ime albuma nagoveštavaju da je Dejv Grol toga postao svestan? Ostaje nam da se nadamo da je odgovor potvrdan i da je „nestanak svetla“ samo privremen.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari