U službi sevdaha

Može li se sevdah „prevesti“ bez ostatka?

– Kad se posmatra porijeklo riječi sevdah, ona ima tursko i arapsko značenje. Na arapskom to je „crna žuč“, što je poznato kao nekakva čudna supstanca koja kruži našim organizmom u trenutku doživljavanja, preživljavanja najdubljih emocija, a „sevda“ na turskom znači ljubav. Međutim, sevdah je puno više od ovo oboje. Kad neko kaže „pao sam u sevdah“, čovjek mora osjetiti taj momenat da bi u potpunosti shvatio pravo značenje. 

 Da li ga možda naziv vašeg novog albuma može dobro dočarati?

– Jednim dijelom da. Silk and Stone, odnosno svila i kamen najbolje, po meni, opisuju od čega smo satkani svi mi na ovim prostorima – od kamena u nekim situacijama, od svile u nekim drugim. Sve ove pjesme nastale su od strane naroda, od strane ljudi koji žive na ovim prostorima, svilenim nitima utkane. U jednoj rečenici obasnit' je vrlo teško, očigledno, znači, potrebno je i dijelima pokazat' i pokušati nekoga ko nije upoznat sa terminom dovjesti na ove prostore barem da proživi jedno mjesec dana, recimo. Onda će možda dokučiti šta je to.

 Nosi li osećanje sevdaha u sebi i notu (auto)destruktivnog ili se zapravo to tamno, teško osećanje katarzično kroz sevdah pročišćava?

– Odlično ste to rekli – katarza, pogotovo u tom karasevdahu, crnom sevdahu – ono kad je čovjeku došlo „pet do dvanaest“. Te pjesme, taj karasevdah, izgovaraju te jade i nekako čovjeku vjerovatno bude lakše nakon toga i to crnilo nestane. Vrlo često kažem – kad sam najtužnija, kad mi je stvarno loše, uzeću i poslušati najtužniju pjesmu na svijetu. Nekako se to crnilo moje i to crnilo iz pjesme sastavi i rodi se svjetlo. Meni se barem to u 99 odsto situacija desilo.

Je li sevdah baština Balkana ili specifično bosanski? Da parafraziram duhoviti antropološki film – čija je pesma sevdalinka?

– Sevdalinka je bosanska. Ono što predstavlja sevdalinku kao muzičko-lirsku formu pripada Bosni i Hercegovini, ali sevdah kao specifično osjećanje, specifično stanje, pripada mnogo širem području, ja bih tako rekla. I ja upravo iz tog razloga povezujem, pravim nekakvu paralelu između muzičkih tradicija sa ovog prostora jer je vrlo teško napraviti nekakvu granicu kad se radi o samom osjećanju koje te pjesme izazivaju. Kad čujete makedonsku tradicionalnu pjesmu, znate ako ništa po jeziku da je ona u Makedoniji nastala, crnogorska isto tako, pjesme u Srbiji takođe, južnoj Srbiji pogotovo, bosanske sevdalinke su opet vrlo specifične – po načinu izvođenja. Ali sve one u suštini imaju zajedničku osnovu, nit koja ih povezuje – možete to nazvati sevdahom, dertom, ljubavnim zanosom, čežnjom, kako god hoćete, ali sve se faktički baziraju na nečemu što su najdublje ljudske emocije, dakle, suština, esencija je tu ista. 

 Da li se sevdalinka i dalje rado sluša svuda u Bosni i Hercegovini ili je negde više ne prihvataju jer naizgled ima nacionalni predznak?

– Apsolutno ne. Sluša se i pjeva i slušaće se, čini mi se, sve više i više iz razloga što – govorim o Bosni – užasno se puno dobrih mladih bendova pojavilo u zadnje vrijeme koji njeguju sevdalinku. To je fenomenalno, ja sam presretna zbog toga, daj bože da ih bude još pet puta toliko. 

 Nedavno smo imali i koncert Mostar Sevdah Reuniona, Damir Imamović takođe je rado viđen gost, organizuju se i različite večeri sevdaha sa brojnim učesnicima. Kako komentarišete tu novu popularnost ove vrste muzike?

– Ne mislim da sam ekspert i ne bih mogla sa neke, kako se to kaže – društvene, socijalne tačke posmatrati zašto se vraća pozornost tim pjesmama. Ali, da je pozitivno – apsolutno jeste. Ne mislim da će jednog trenutka otić' u neki mejnstrim, daleko od toga jer je van svake sumnje da će ona ostati vjerna sebi kakva je, ali da postoji veći interes – da, i super je to, zašto da ne. Neki to nazivaju renesansom sevdaha, meni je jako drago da vidim da na koncertima ima dosta mladih ljudi, više nego što je bilo u moje vrijeme kad sam ja bila djevojčica pa sam znala otići na koncert baš tradicionalnih sevdalinki, možda sam bila jedno od troje djece na koncertu.

S druge strane, možda su ljudi prezasićeni ovim instant proizvodima, ja bi ih tako nazvala, pa se vraćaju nečemu što je zaista od srca i nečemu što ima jačinu i dubinu i što opstaje tolike godine. Nije to bez razloga. Možda se ljudi jednostavno malo žele odmorit' od ovog brzog, luđačkog života koji nas satire dnevno. Nemam neko pametno objašnjenje za to, al da mi je drago što se dešava – apsolutno da.

Izjavili ste da vam je koncert u Beogradu posebno važan. Ako izuzmemo činjenicu da je publici svuda drago da tako nešto čuje, zbog čega vam je značajan baš ovaj nastup?

– Moj prvi dolazak u Beograd uopšte, u životu, bio je koncert, bila je pjesma. Imala sam koncert na Kolarcu sa Bojanom Zulfikarpašićem na Danima Sarajeva u Beogradu. Meni je svaki koncert užasno bitan, ali sam to verovatno rekla zato što sam prošli put bukvalno ostala dužna određene pjesme i tada sam rekla – „nećemo to ovaj put, al' sljedeći put kad dođem, hoćemo“. Ja to sve vidim kao neko druženje – znate ono – došli ste nekome u goste i „jao, zaboravila sam ovaj put donjet' šnenokle, al' sljedeći put kad dođem, donijeću ih“. 

 Kako se kroz strogi patrijarhalni okvir, neretko i uzrok patnje u sevdalinkama, probija ženski glas?

– Skoro devedeset posto pjesama prikazuje ženu kao onu koja pati, čeka, jadi, kuka, dok su muškarci prikazani kao junaci na konju, ništa oni ne osjećaju, njih većinom ništa ne boli. Ima pjesama gdje i muški imaju jada. Ali, uglavnom su to nekako žene. A vrlo su rijetke pjesme u kojima žena pokazuje kamenu snagu i iz tog razloga su određene pjesme našle svoje mjesto u ovoj kolekciji pjesama. Obožavam tekst pjesme „Omer beže“, gdje ona kaže – Ženi se, ja i? Gdje je problem? Udaću se i ja. Nema sekiracije. Ili „Čula jesam da se dragi ženi“, koja je bazirana na istinitoj priči, stvarno je postojala izvjesna Marica iz Koprivničkog Ivanca koju je ostavio dragi, ženi se nekom drugom, pritom s Maricom ima sina i ona kaže – okej, nije problem, doći ću i ja u svatove i donijeću mu poklon – tog sina i cvijeće ću još dat' pride, znači, ne pada Marica u depresiju, nego ide tamo. E to mi je super, da postoje takve pjesme. Ili, u stvari da se ta situacija kroz pjesmu ispričala i da će tako ostat' zapamćena. 

 Da li su te pesme i ona vedrija, vragolasta strana sevdalinke?

– Jesu, a takva je, na primer, i „Iz banju ide šejtan djevojče“. Ja nju već zamišljam kako ide sva dotjerana, zna da je lijepa, zna da je svi gledaju, zna i čuje ona tamo da onaj jadi za njom, šalje nanu da je isprosi za njega – fenomenalno – to je samo slika, jedan djelić, ta šetnja njena pored njegove kuće traje 30 sekundi, a čitav jedan svijet se ispriča u pet stihova. Ili „Pšjeničica sitno sjeme“ – to je bosanski haiku – „ah, moj dragi, slatko ime, koliko se mi gledasmo, još se nismo poljubili, ja bih tebe poljubila kad bi mama dozvolila“, nema rimovanja, ništa, čitav svoj život žena ispričala u tome. 

 Rečeno je između ostalog da ste Bili Holidej sevdaha – koji ste najlepši kompliment dobili upućen vašem pevanju?

– Nedavno sam dobila najljepši kompliment u životu, u stvari, nije to ni kompliment, to je tolika istina da me čovjek oduševio – zapamtila sam zauvijek – čovjek se zove Sead, profesor je i prevodilac sa njemačkog jezika, živi u Zagrebu, javio se nedavno u emisiju na radiju i kaže, zapamtila sam rječenicu – „ona posjeduje jednu od karakteristika koje su nužne, prijeko potrebne da bi se predstavio sevdah kako treba – a to je da pjevanjem služi pjesmi“. Sve je rekao, ništa drugo. Ja sam samo u službi, kao što je onaj u banci za šalterom u službi banke, ja sam u službi sevdaha, ja sam u službi pjesme, ergo – puno manje bitna od same pjesme.

Obožavate Nika Kejva, moglo bi se reći, pevača sevdaha na način Zapada. Jeste li mu stvarno rekli kada ste se upoznali – „Ti si meni Tito apsolutni“ i šta je to značilo?

– Kod nas je to ostalo, barem je u Sarajevu to ostalo, kao uzrječica kad je neko super, totalno kul lik, super kao pozitiva, ono, legenda, da ljudi kažu – „Ti si meni Tito“. I to je tako. Meni je to izletilo pred njim. Ne znam da l' me razumio. Ja sam to rekla na našem jeziku. Bio je to uzvik ushićenja.

 Kad smo već kod Tita – šta vama danas znači EX-YU prostor?

– Ja se u ovom trenutku osjećam ko kući. Vrlo jednostavno. Nisam jugonostalgičar ako se to može tako definisati, reći. Nisam. Ja sam samo nostalgičar. I to žestoki. Neki dan sam čula reklamu „Nova ploča!“ i rasplačem se ko mali debil, nije mi dobro, a samo sam to čula – „Nova ploča!“ i onaj djetlić se ukaže. Znači mi sve, tu sam se rodila, pričamo svi našim jezikom, razumijemo se, tu smo.

Čista obraza i čiste duše

Ja sam samo neko kome je bog dao glas i zadatak i rekao – ovako, ovako i ovako ćeš i ja sam to shvatila, sebi posložila i rekla – okej, moram pravo pažljiva bit', moram ja to čuvat', ne smijem se zezat' s tim. Ko god vjerov'o ili ne vjerov'o, ali idemo negdje poslije – treba čista obraza i čiste duše doć' tamo. Ja se stvarno vodim tim u životu, u svemu, i malo ko me razumije kad to pričam – svi ono, kao, možda je to neka poza, al' stvarno nije.

Sudar kultura

Karasevdah se veže za južnu Srbiji, ali otkud izraz sevdah tamo ako nije izašao iz svojih okvira. On je možda nastao u Bosni i Hercegovini, a Bosna i Hercegovina opet je vrlo specifična zemlja gdje se dješavao sudar različitih kultura kroz vijekove i kreiralo se nešto što je vrlo jedinstveno. Sevdalinke su nastajale u mnogim gradovima, po meni neke od najljepših nastale su u Mostaru, Višegradu, Sarajevu i one su specifične za to podneblje, ali sevdah, osjećanje – ono kako se čovjek osjeća kad sluša određenu pjesmu je univerzalno.

Energija Kolarca

Najiskrenije, najljepše mjesto za nastupe mi je bio Kolarac iz razloga što je manji, intimniji prostor i ima neku priču, osjeti se među tim zidovima nekakva super energija, dosta je tu dobre muzike izašlo i ostalo je nešto u zidovima: Ja to čujem, kolko god ludo to zvuči, ja to stvarno čujem.