Volim da izvučem ljude iz svakodnevice 1Foto: Miroslav Dragojević

Muzika je jedna od retkih stvari koja ne poznaje granice već ih otvara u našoj glavi. Dok je čovek sluša, peva, svira ili komponuje on je u ekstazi – kazao je Marko Stojanović Louis odgovarajući na pitanje da li muzika može da menja svet.

On će večeras u Domu omladine Beograd održati jedan, a potom, 16. decembra, drugi koncert, jer su karte za prvi uveliko rasprodate, dok, s druge strane, interesovanje za nastup ne jenjava.

– Moj prvi samostalni koncert u Beogradu održao sam prošle godine u Domu omladine, i bio je rasprodat 15 dana pred nastup. Raduje me što na svakom koncertu bude posebno. LJudi koji dolaze su iskreni, opušteni, osobe sa kojima bih se družio – istakao je Marko Louis.

* Potičeš iz porodice jednog od naših najznačajnijih muzičara, LJubiše Stojanovića Louisa, ali kako si ti sam odlučio da se baviš muzikom?

– Moja rođena sestra Maja i ja se bavimo muzikom od kada znamo za sebe. Ja sam svirao bubnjeve i perkusije i to je bilo prirodno do jednog trenutka, dok se nisam zaljubio u košarku.

* Zašto baš košarku?

– Bio sam dosta debeo sa 11 godina. Polako sam ulazio u pubertet i devojke su počele da mi se dopadaju, a moja sestra Maja je počela da mi govori „‘ajde sa mnom na košarku da upoznaš mog dečka, i da smršaš“. Počeo sam da igram basket i smršao. To je bilo neverovatno. Igrao sam za nemačku reprezentaciju, u Prvoj ligi, igrao sam i ovde godinu i po dana. Ništa ne mogu da uporedim sa ljubavi prema tom sportu, u tim godinama, ništa mi nije bilo bitno koliko lopta. Međutim, razočarao sam se u jednom momentu.

* Zašto?

– Zbog menadžera i velikog pritiska. Uvek si prestar, čak i sa 17 godina, kao u manekenstvu. U startu sam rekao – dajem sve za košarku, predajem se potpuno, ali završavam i školu. Došao sam u Beograd da studiram na Fakultetu dramskih umetnosti, snimanje i dizajn zvuka. Tako sam se i vratio muzici. Prvo sam pitao oca da li mogu da sviram sa njim. On je rekao, „‘ajde, ako vežbaš“. U početku sam svirao sa ocem, posle toga sam napravio svoj bend. Pevač je izašao, a ja sam krenuo da pevam da bi zaradili za život, kirije, fakultet.

* Neverovatno je kako u toku jedne pesme, na bini, promeniš nekoliko instrumenata, koji ti je od njih omiljeni?

– Od instrumenata bih svašta postavio na bini, ali posle ne bih imao mesta gde da đuskam. Instrument za koji sam se školovao jesu bubnjevi, i udaraljke, i perkusije, ja sam perkusionista. Klavir sam naučio da sviram kada sam počeo da pevam i komponujem. Najsigurnije se osećam na klaviru dok pevam, zato što imam utisak da držim sve pod kontrolom i kao da igram igricu, otprilike.

* U čemu nalaziš inspiraciju?

– Često kažem, kao kada hoćeš da napraviš svoju omiljenu klopu, ne ideš po receptu, već kombinuješ sve što ti se svidi. Sreća je u tome što se to i drugim ljudima dopadne, ali važno je da i ja uživam. Stvaram muziku koju bih i ja voleo da slušam i zato sebi ne zadajem granice.

* Kako nastaju tekstovi za pesme?

– Puno sarađujem sa koautorima ili autorima pa zajedno napišemo tekst ili im dam pesmu pa oni inspirisani muzikom i melodijom napišu tekst. Volim da predam štafetu svežoj energiji, a za aranžmane i muziku volim ja da se igram, ali i tu sarađujem sa dosta prijatelja.

* Stiče se utisak da pesme koje izvodiš nose poruku…

– Album „Beskraj“ lirično je veoma metaforično napisan da svako može svoju priču da ispriča. Kada čuješ reči pesme „Pada noć“ ne možeš da shvatiš šta sam hteo da kažem, već svaki put kada neko čuje pesmu pronađe sebe na drugačiji način. „Euridika“, novi album, ima jedan mračan deo, ali i sveži. Nastao je posle tog tužnog, pa je lep i pozitivan. Stvorio se sam od sebe, bez razmišljanja, kao balans, koji je najbitniji u našem životu. Dosta ljudi misli da sve mora da bude lepo, ružno ne žele, a ne shvataju da nad nekim stvarima nemamo kontrolu. Album „Euridika“, iako je delom tužan, posle setnih, donosi lepe melodije.

* Kroz pesme se često provlači mitologija…

– Ispada kao da je planski urađeno. „Pandora“ sa Božom, „Euridika“, „Vojska Odiseja“, koncert u Sarajevu u Amfiteatru, sve su to apsolutne slučajnosti. „Euridiku“ je napisala moja drugarica Maja Radivojević, dao sam joj muziku, a ona je napisala tekst po grčkoj mitološkoj priči o Euridici i Orfeju. Ja sam se oduševio i rekao tako će se zvati album, a da pri tom nisam ni čuo tekst. Ne znam da li je moja muzika tekstopisce inspirisala da pišu o mitovima, ali mi se sviđa jer to onda dobija novi značaj.

* Blisko sarađuješ sa Božom Vrećom, opiši mi vaše prijateljstvo.

– Mi smo kao porodica. Upoznali smo se u Beogradu na njegovom koncertu gde sam od prvog trena razmišljao samo o tome kako bi bilo dobro da napravimo nešto zajedno. Pre nego što sam mu pomenuo, on je mene pitao da li bi mogli zajedno da nešto da stvorimo. Nastala je „Pašana“ tako što je on meni preko Skajpa pevao pesmu. Snimio sam je na telefon, prebacio na kompjuter i napravio aranžman. To je bio početak naše sinergije. Posle toga je nastala „Pandora“ a ja sam imao veliku tremu da li ću dostići tu energiju koju je imala „Pašana“. Ali je „Pandora“ dobila potpuno novi, na neki način festivalski duh. Volimo da radimo zajedno, i u studiju i na bini, privatno se družimo, i putujemo… baš smo kao braća.

* Pored fenomenalne pesme i spot za „Pašanu“ je predivan, kako ste ga osmislili?

– „Pašana“ je sight sing tour kroz Sarajevo i Mostar. Krenuli smo kroz Sarajevo i otišli na najlepša mesta, đuskali, a Miki Španac iz Mostara nas je snimao. Hteli smo da bude dokumentarno ali je ispalo magično.

* O čemu govori pesma „Raj za avanturiste“?

– Pesma za sve životne avanturiste i one koji hoće da putuju, da li po svetu ili svom umu, to je pesma o slobodi.

* Pesma „Doviđenja“ koju izvodiš sa Vasilom Hadžimanovom, rađena je po Jesenjinovom tekstu, zašto ste nju odabrali?

– To je „Oproštajno pismo“ Sergeja Jesenjina, i moj otac je tu pesmu obradio, još osamdesetih-devedesetih godina. Uvek mi je bila želja da je izvodim, a ujak mi je predložio, kad samo krenuli sa svirkama, „što ne sviraš tatinu pesmu ‘Doviđenja'“. Sećam se kada ju je pevao, u klubu je nastajao muk, odjednom, svi bi zaćutali, i tada bi se stvarala posebna energija. Bila mi je želja da nju i „Cveće cafnalo“ obradim i da ih interpretiram na svoj način. Moj otac je muziku tretirao na jedan jedinstven način, a njegove pesme sebi ne dam da obrađujem.

* Zašto?

– To je njegovo, iz moje vizure, mogao bih ili da imitiram ili da pokvarim. Pesme kao što su „Slike u oku“, „Dunjo moja“, „Opa, opa“ ostavljam.

* Koje pesme si mu posvetio?

– „I saw you smile“ sa albuma „Shine On Me“, tekst sam napisao kada nas je napustio, govori o tome koliko sam želeo još jednom da ga vidim. Retki tekstovi koje sam u potpunosti sam pisao i volim da ih izvodim uživo. U pesmi se pojavljuje njegov glas, ubacio sam ga iz druge pesme gde je bio bez pratećih vokala i muzike i mnogo mi se sviđa kako se uklopilo.

* Koji ti je najdraži nastup sa ocem?

– Od kada znamo za sebe, sviramo instrumente i pevamo, Maja i ja, otac nas je uvek zvao da nastupamo sa njim na njegovim koncertima. Ja sam svirao perkusije i udaraljke, Maja je pevala i svaki put je bilo prelepo. Posebno se sećam svirke u LJigu, kada sam imao 12 godina. Petnaest, dvadeset godina posle te svirke moj otac i ja smo se prisećali njene atmosfere i žurke, a nastupali smo samo nas dvojica. On je svirao klavijature, a ja perkusije i izvodio beat box… bilo je divno… Još jedan predivan nastup, inače zabeležen i na You tubu, na Beer festu, mislim da je to bila 2010. godina ispred 100-150 hiljada ljudi, Maja je pevala prateće vokale, a ja svirao perkusije… jedinstveno iskustvo.

* Atmosfera koju praviš dok nastupaš je harizmatična i opijajuća, odakle crpiš energiju?

– Kada se energija reflektuje sa publikom, to je refleks koji mene ubaci u trans, kao da sam drogiran ili pijan. Ne razmišljam kako se krećem, i da li je nešto glupo, u potpunosti sam predan, jer kada ljudi „sijaju na mene – shine on me“ , onda se prepustim. Volim da đuskam, umetnik sam, muzičar, ali pre svega zabavljač. Volim kada se ljudi smeju, igraju, jer moja najveća satisfakcija je da ih izvučem iz svakodnevice.

Šuki umesto prstena

U Pomodoru nas je dočekao psić, raspoložen da se druži, a Marko je ispričao da i on ima psa, bigla, koji se zove Šuki.

– Uzeo sam ga pre pet i po godina umesto prstena, kada sam prosio ženu, zato što je ona imala veliku želju da ponovo ima psa. Rešio sam da nas usrećim, i tako sam je zaprosio sa Šukijem. Imali smo paklene trenutke sa njim zato što su biglovi jako svojeglavi. To nisu psi, to su ljudi! Polako se privikava na bebu, jer je pre osam meseci došao Dima. I dalje je jako ljubomoran, ali koliko god da nekad ne sluša, volimo ga.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari